Disertacija je prva komparativna studija prevođenja španske i srpske narodne poezije u britanskom romantizmu iz ugla šireg društvenopolitičkog, kulturnoistorijskog konteksta. Prvi cilj nam je da, tragom onoga što je profesorka Pavlović-Samurović započela 2002. godine, doprinesemo sveobuhvatnom sagledavanju i razumevanju značaja i povezanosti prevođenja španske i srpske narodne poezije u britanskim intelektualnim krugovima u prvoj trećini XIX veka, odnosno da postavimo mogući tematski okvir za dalja temeljna istraživanja, u nadi da će bogatstvo španske i srpske narodne poezije u budućnosti pratiti bogatstvo komparativnih studija zasnovanih na tekstovima i paratekstovima, a ne stigma koju nose kao ilustraciju vernog (španska), odnosno improvizovanog, slobodnog (srpska) usmenog prenošenja.
Tema disertacije je veza između građenja kulturnog modela nacije i prevođenja španske i srpske narodne poezije u britanskom romantizmu. Stoga nam je drugi cilj da, tragom Talfjinih reči da je poezija „mentalna reprodukcija odgovarajućih stanja mase pojedinaca koji sačinjavaju naciju“ (Talvj 1850, 368), a onda i tragom studija prevođenja i kulture koje se odvojeno bave građenjem kulturnog modela Evrope, Britanije, Nemačke, Iberijskog poluostrva, Balkanskog poluostrva, Španije i Srbije, odgovorimo, pored brojnih užih pitanja od kojih smo neka već naveli, i na tri ključna:
- Kako su prevodi i prevodioci, pa samim tim i izvornici i autori, uticali na građenje kulturnog modela nacije uopšte, a posebno Španije i Srbije? Koje su strategije koristili? Naša inicijalna pretpostavka je da je prevođenje sastavni deo strategije „kolonizacije maštom“ (Goldsvorti, 2005, x)“ pomoću arheoloških „uzoraka“ narodnih pesama.
- Koje su komponente kulturnog modela nacije i kako one variraju?
- Do koje mere su kulturni modeli Španije i Srbije dinamični i slični? Prevođenje (prevodi i napisi, kao i putopisi, ključne su strategija spoznaje “drugog” u doba nastajanja država-nacija, kolonijalizma i imperijalizma. Komparativno istraživanje u širem kontekstu otvorilo je brojna pitanja i dalo dovoljno uvida da formiramo ili bolje utemeljimo pretpostavku da je prevođenje sa narodnih pesama sa nemačkog, škotskog, španskog i srpskog značajno uticalo građenje kulturnog modela nacije, Britanije kao imperijalne sile (kolonizacija maštom i obnavljanje „palog duha“ Engleske), Kontinenta kao „alter ega“ (fobija prema Francuskoj, opsesija Nemačkom koja se tek rađa, i koja je takođe terra incognita, a sve da bi Francuska bila oslabljena), Srbije i Španije (poluostrva) kao nestabilnih geo-političkih periferija ni na Istoku ni na Zapadu (granično poremećeni).Prevođenje je bilo deo mnogo većeg poduhvata, kolonizacija periferije maštom, jer je ono što je iza, strašno. Cilj nam je da zaključimo kakvog. Naša namera je da utvrdimo i opišemo kulturni model Evrope, odnosno britanske, španske i srpske nacije, nezavisno i uporedno, u diskursu koji prati prevođenje narodne poezije u trećoj deceniji 19. veka.
Naš sledeći cilj je da, na fonu romantičarske holističke potrebe da ujedini prirodu i kulturu, razum i maštu, postavimo i primenimo interdisciplinarni teorijski okvir, možda čak i transdisciplinarni okvir koji ujedinjuje discipline koje se bave aspektima naše teze, odnosno okvir koji ujedinjuje kogniciju i kulturu, akciju i viziju, motivaciju pojedinca i vrednosti zajednice i vremena kojima pripada, ili, rečima Mone Bejker (Mona Baker), ontološke i metanarative.
Četvrti cilj nam je da korpusom, analizom i okvirom, a nadovezujući se na ono o čemu Rut Finegan piše u Oksfordskom vodiču kroz književnost u engleskom prevodu u poglavlju posvećenom usmenoj književnosti, i u predgovoru zborniku radova izloženih na spomenutoj konferenciji 2006. godine, skrenemo pažnju savremenim proučavaocima jezika, kulture i prevođenja na mesto narodne poezije, i šire, usmene tradicije, pa i savremenog usmenog pesničkog stvaranja koje može da ima u daljem ujedinjavanju studija prevođenja i kulture. Možda nam nakon „zaokreta ka kulturi” u studijama prevođenja, i „zaokreta ka prevođenju“ u studijama kulture treba „nova antropologija“, neki novi transkulturni zaokret kome treba dati ime i život. Nije li fantastično to što se jedan modul u levoj moždanoj hemisferi specijalizovan za interpretaciju ulaznih podataka i građenje narativa u neuronauci zove upravo Tumač (Interpreter) (videti Gazzaniga 2012, 77)?
Naposletku, cilj nam je i da pokažemo, u skladu sa Priketovom tvrdnjom, „da je zbog svesti o stvaralačkoj moći pojedinca i grupe ljudi (the homogenous individual self and the aggregate self which is the nation, Prickett 2014, 27), romantizam “defining moral enterprise of European modernity”. Ne zaboravimo, krilatica Evropske unije (kako se može pročitati na sajtu Evropske unije, nastala tek 2000!) romantičarska je do srži: Ujedinjeni u različitosti! („Unity in Diversity“). Tranzicione romantičarske dihotomije i dalje traže razrešenje, tranzicija iz prosvetiteljskog u moderno doba se po svoj prilici još nije završila.