O narodnim pesmama
Narodno srpsko i drevno špansko, a nacionalno?
Da li su pesme koje su preveli narodne? I jesu i nisu.
Suvajdžić navodi da je Vuk uveo srpski narod u evropsku literaturu, „istovremeno čuvajući njegovu samobitnost, insistirajući svagda na pojmovima „narodno“ i „srpsko“.” (Suvajdžić 2014, 134) Suvajdžić zatim navodi Deretićeve reči: „Ceo njegov rad određen je pojmovima narodno i srpsko ili, tačnije, pojmom narodno srpsko. Istaknuti u naslovima svih njegovih glavnih knjiga, ti pojmovi obuhvataju ono najbitnije što te knjige određuje kao dela u književnosti, od predmeta kojima se one bave do književnih oblika i stilskog izraza koji su u njima zastupljeni. U Vukovo vreme i u Vukovoj interpretaciji oni su se odnosili isključivo na običan narod, na ’seljake i težake’ koji su, po Vuku, činili ’jezgru’ našega naroda. On je tako otkrio izvore koji su, iako su dostupni svima, ostali gotovo netaknuti.“ (Deretić, 2002, 570).
Narodna poezija prevođena u romantičarskoj Nemačkoj a zatim i u Britaniji bila je ili daleka u prostoru (egzotična), ili daleka u vremenu (drevna, pa samim tim i prirodna, primitivna), u oba slučaja – nepoznata (terra incognita). Trebalo je osvojiti i prostor i vreme, preklopiti ih, zaposesti, ili dodati i integrisati. „Ljubav prema dalekom, ali dalekom u prostoru, ljubav koja je i za same prosvetitelje predstavljala izvor nadahnuća, evo kako se u Engleskoj pretvara u ljubav prema starini, u prvom redu legendama Severa koje umeju da daju novu draž poeziji. (Kokjara 1985, 182)
Nije bila nužno usmena, niti anonimna, niti davno stvorena od strane primitivnog čoveka, pa čak ni tradicionalna, u smislu prenošenja od usta do usta, a mogla je biti i umetnička. Mogla je biti sve to. Kokjara za Herderovu antologiju kaže da se u njoj nalaze i pesme koje „nikako ne možemo nazvati narodnim“ (idem, 218). Herder, naime, kao i većina romantičara, poistovećuje nacionalnu i narodnu poeziju (ibidem) jer narod, „kao najprirodniji i najneiskvareniji deo nacije, mora da bude izvorni tumač nacionalne duše.” Važno je bilo da je nacionalna, da predstavlja duh naroda, da ima odlike samonikle poezije nastale u primitivnim vremenima.
Talfj kaže „pod narodnom poezijom se u užem smislu podrazumevaju uglavnom produkti nacionalne poezije, koji su se razvili uglavnom iz osobina i prilika te nacije same po sebi i koji nisu pretrpeli veći strani uticaj“, “To avoid misapprehension, we will state here in few words, what we wish to have understood as the proper subject of our inquiries on Popular Poetry. We do not mean national poetry. The whole poetical literature of a people is, of course, national in a wide sense of the word. In a narrow sense, we consider those productions chiefly as national poetry, which have developed themselves principally out of the qualities and condition of the nations themselves, to which the poets respectively belong; and have grown up in their own bosom without predominant foreign influence.“ (1836, 273).
Znak jednakosti između usmene i nacionalne epike trajao je do kraja XIX veka. (France & Haynes 2006). Nacionalnim pesmama su se smatrale i učene pesme na narodnu, imitacije narodnih pesama, kao i učene pesme nastale kombinacijom različitih pesama. Volter Skot u „Uvodu“ u izdanje Minstrelsy of the Scottish Border iz 1806, jasno razlikuje legendarne pesme (učene) i prave imitacije starih balada (“real imitation of the old ballads”).
Talfj razlikuje prirodnu i narodnu poeziju i govori o njihovoj vezi sa učenošću. “But natural and popular poetry are two distinct things often confounded. Genuine art never injured natural talent. Men do not, like nightingales, bring song with them into the world, but only the capacity for song. The mind of the popular poet is in general the most cultivated in his circle. He thinks as much of the effect of his song, as the learned poet does; and his effusions are beautiful, not because he is an uneducated man, but in spite of his being so.” Narodni pesnik lepo peva ne zato što je neuk, nego uprkos tome što je neuk. (Talvj 1836, 265)
Mogla je biti epska, baladična i lirska. Na narodnu je isto narodno „Narodnim, nesumnjivo, treba smatrati sve ono što nam se, sa stvaralačkog stanovišta, javlja kao izvorno, neiskvareno, blisko stvarnosti i osećanjima, što svojom očiglednošću i neposrednošću budi naša čula i osećanja.” (Kokjara 1985, I: 10)
Što se srpske tiče, bila je narodna u Vukovom značenju.
Menendes Pidal je, kao i čitava hispanska neotradicionalistička škola, smatrao da je delo izuzetnog pojedinca takođe priroda. Ideja o individualnom autoru koji stvara polazeći od duha naroda, koji peva u ime svih. Tvrdi se na definitivan način da u stvaranju narodne pesme učestvuje individualni pesnik i insistira se na tome da je narodnu pesmu mogao sastaviti pesnik de alto nivel. To je odjek Geteovog shvatanja da je delo koje stvori izuzetni pojedinac takođe priroda, što praktično vodi u izjednačavanje učene i narodne poezije, tj. brisanje granica između njih. Akcenat se sada stavlja na individualno i učeno u okviru narodne poezije. Narodna poezija više nije proizvod prirode nego kulture. Samim tim nije privilegija primitivnih društava i može da se razvije u bilo kojoj sredini i u bilo kom vremenu, sa istim karakteristikama. To je neka vrsta prevođenja narodne u učenu, i time se mogu objasniti prerade.
Već smo videli da ugao može biti nacionalna (individualna), ali i opštenarodna (svetska). „Nacionalna poezija, opet, nije tako striktno ograničena na ono što je svojstveno jednom jedinom narodu, već može sa zadovoljstvom proširiti svoj opseg i prihvatiti subjekte stranog porekla, tako što ih oblikuje za spremnost čitalačke publike. To zahteva samo srećan izbor i ugradnju materijala, a oni ni na koji način ne prejudiciraju izvrsnost nacionalnog izvođenja, već su čak prilagođeni da dodaju uzvišenost i dostojanstvo, dajući mu opsežniju poetičku komandu.“ (Szyrma, 1823, 30)
Balade koje je preveo Herder nisu stare španske balade, već mavarske, umetničke. (Delić, Kokjara 1985, 218). I Talfj primećuje, recimo, da španske balade koje je preveo Lokhart nisu sve narodne, jer pripadaju različitim vremenima, i neke su sastavili učeni pesnici, i nikada nisu zaživele u narodu. (Talvj 1842, 434) Mnoge španske pesme su učenog porekla (nove romanse, romances nuevos), pisane „na narodnu”, recimo, Romanse o kralju Rodrigu učenog su porekla (Paloma Díaz-Más 1996, 133). U prikazu Lokhartovih prevoda španskih romansi u Blackwood's Magazine posebna pažnja poklanja se pesmi “The Seven Heads“ (“No se puede llamar Rey…“), koja je „moćno jednostavna“, a za romansu “Conde Alarcos“, učenu romansu (Paloma Díaz Mas 1996, 300) kaže se: „U tradicionalnoj poeziji bilo kog naroda nema lepše balade“. (Buceta 1924, 511–512).
Već smo pokazali da su birali balade koje nose antifrancuski duh, poput romanse o Bernaldu del Karpiju.
Lokhart deli pesme na istorijske, mavarske i viteške balade (“Historical Ballads”, “Moorish Ballads”, “Romantic Ballads”). Ova podela, dakle, dolazi od „dvosmislene tradicionalne klasifikacije takozvanih starih romansi (ono što je poznato kao „Stare romanse“ nije ništa drugo do preferencija izdavača, štampara i javnosti 16. veka) u istorijske, mavarske i viteške balade“. (Rodríguez Palomero 1993, 246) Salja smatra da je redosled značajan: „Pesme su podeljene u tri grupe: istorijsku, mavarsku i romantičnu, pri čemu mavarski deo funkcioniše kao prelazni korpus stihova između pouzdanijih istorijskih kompozicija i romantizovanijih narativa o poslednjem periodu kraljevstva Granade“ (Saglia 2009).
Istorijskih ima trideset i jedna, i među njima se nalaze romanse o don Rodrigu, Bernardu el Karpiju (Bernardo el Carpio), Sidu i donja Himeni. Istorijski deo se završava padom Granade i romansom “The Departure of King Sebastián”.
Mavarskih ima svega pet. Prva je “The Bullfight of Gazul” i poslednja “The Lamentation of Celin”.
Viteških je sedamnaest, među njima je “The Wandering Knight Song” (“mis arreos son las armas...”); “Valladolid”, gde je promenio naziv romanse u “El palmero”, zatim “Serenade”, i na kraju romansa “Conde Arnaldos”.
Ukupno pedeset i tri romanse. Makbet kaže da je u Lokhartovoj španskoj antologiji objavljeno ukupno pedeset sedam balada (MacBeth 1935, 41). U indeksu kod Šaste Brajanta – 64 balade. Ukupno je objavio šezdeset i sedam prevoda romansi, a da su identifikovane (Bryant 1973/2015, 28), budući da je veoma mnogo pisao za Blekvuds, koji je imao politiku anonimnih priloga i vrlo verovatno nisu sve identifikovane. Od toga trideset i šest balada na španske istorijske teme, manji broj iz karolinškog ciklusa, mavarskih balada i umetničkih (Bryant 1973/2015, 28).
U Blacwood’s Magazine u februaru 1820. objavljene su: The Death of Queen Blanche (Doña María Padilla, n’os mostreis tan trieste vos), Andlla´s Bridal (Ponte a las rejas azules, deja la manga que labras), Zara´s Earrings (La niña morena, que yendo a la fuente…), The Bullfight of Gazul (Estando toda la corte, de Almanzor, rey de Granada...), The Lamentation of Granada for the Death of Celin (Por la puerta de la Vega, salen moros a caballo…), y The Flight from Granada (En la ciudad de Granada grandes alaridos dan…). U junu iste godine, u istom časopisu objavljena je i romansa The Death of Don Alonso de Aguilar (Estando el rey don Fernando en conquista de Granada.) (Buceta 1924, 507)
Menendes Pidal kaže da u Lokhartovoj antologiji ima veliki broj starih romansi (Menéndez Pidal 1953, 259), što ne odgovara sasvim istini.
Bauringova zbirka španskih sadrži osamdeset devet pesama koje je Bauring nazvao baladama, od toga šezdeset četiri pripadaju umetničkim baladama (romances novelescos), a mnoge od njih nemaju formu balade, šesnaest su viteške balade, sedam romansi je mavarske i istorijske tematike, a dve su religiozne, kao i sto pet pesama pedeset sedam poznatih španskih pesnika. (Bryant 1973/2015, 30–31; Umphrey 1945, 490; Pym & Style 2008, 264). Buseta kaže da u Bauringovoj zbirci “hay de todo”, ima svega. (Buceta 1927–30, 316)
“Hay que advertir que las composiciones españolas que al inglés en ellos trasladó Bowring no son exclusivamente romances; hay asimismo otros tipos de versificación, tales como letrillas, redondillas, etc. La colección tiene 328 páginas, 58 poetas de la edad media, del renacimiento y de la época barroca – curiosamente, ni un sólo poema de Lope de Vega ni de Quevedo – y 85 poemas de la tradición oral, de los que 13 llevan como título romance. Muchos son moriscos.“
„The Eclectic Review je u daljem tekstu objavio neki od Bauringovih prevoda drevnih španskih balada uz prateće komentare. Za „It’s time to rise!“ se navodi da odiše drugačijim duhom. Po izuzetnoj lepoti i predivnom sentimentu izdvojena je „Come, wandering sheep, o come!“ Tu su i dva soneta izuzetne vrednosti, „Soul and Sense“ i „Sonnet“, dela Bartolomea de Argensola (Bartolome Leonardo de Argensol). Jedna od najplemenitijih poema u celom opusu je „Ode“, koju je napisao Horhe Manrike (Jorge Manrique), a počinje stihovima: „Awake, awake my sleeping soul!“, čiji je prevod divljenja vredan. Ništa manje izuzetna je i „Ode“, fratra Luisa de Leona (Fray Luis de Leon)[...]“ (1825, 262–267)
The Eclectic Review u završnom delu članka navodi neke od manjkavosti prilikom prikupljanja, prevođenja i uređivanja, kao što su: pesme nisu klasifikovane, pesme nisu datirane i hronološki poređane, nema paralelno štampane originalne španske verzije; prerađivanje nekih kompozicija u praktično nove; ili pak tolika doslednost u prevodu da pridržavanje metrici i jednostavni originali vode u nesavršene rime i neuglađenu versifikaciju.
Pregled se završava konstatacijom da publikacija ima visoku zaslugu i vrednost u smislu upoznavanja španskog karaktera, ali da naziv Ancient Poetry of Spain treba uzeti u obzir sa rezervom, jer su mnoga dela ovog opusa zapravo moderne kompozicije. (1825, 262–267)
Nakon Lokharta, Bauring u svojoj knjizi Ancient Poetry and Romances of Spain pokazuje etnografsku inspiraciju, oslanjajući se na mavarske i trubadurske izvore kako bi predstavio narodnu kulturu koju smatra „zanimljivom jer je istinski nacionalna” (Bowring 1824, vi) (Pym & Style 2008, 264). Ona uključuje rane kastiljanske pesme poput „Sida“ (El Cid), provansalske trubadurske pesme i engleske prevode španskih izdanja mavarskih radova Hose Antonia Kondea (José Antonio Conde), koga je Bauring lično poznavao. (Bowring 2014).
Bauringova antologija srpskih pesama ima dva dela: Istorijske, tradicionalne i religiozne (“Historical, traditional, and religious ballads“), i Lirske i druge pesme (“Lyric songs, and occasional poems“). Ukupno šezdeset i četiri lirskih i drugih pesama i sedamnaest istorijskih, tradicionalnih i religioznih balada (Subotić 1927, 630).
Kostić navodi da je Lokhart u članku posvećenom srpskim pesmama dao početne stihove iz pesme „Kraljević Marko poznaje očinu sablju“ da bi pokazao humanost kao jednu od crta našeg života i naše epike, zatim „Udaju sestre Ljubojevića“ u celini da bi istakao „orijentalnu slikovitost njene dikcije“. Lokhart citira i brojne stihove iz „Ženidbe Maksima Crnojevića“ da bi pokazao koliko su, u raskošnom darivanju, u Maksimovom priklanjanju sultanu na kraju, u podvalama i surovosti, i Srbi i Latini „orijentizirali svoje manire“ [kurziv je naš], te dalje veoma lucidno razmatra krvave ishode Gojkovog osećanja časti uz brojne navode iz pesme „Zidanje Skadra“. Na kraju Lokhart pominje i nekoliko naših narodnih lirskih pesama, ističući u njima „takav stepen delikatnosti za koji mi nikako nismo bili spremni“. Jedino objašnjenje tog čuda moglo bi se, prema Lokhartovim rečima, naći u tome što su „stvari možda malo ublažene u prevodu". (Koljević 1975, 83) „O tome kakvi su njegovi prevodi, možemo suditi samo na osnovu nekoliko pesama, ukupno 456 redova, navedenih u prikazu. (Subotić 1932, 248)
Daje prevod pesme „Udaja sestre Ljubovića“ i kaže da u „toj baladi nalazimo da su Turci dobro pomešani sa Srbima kao što pretpostavljamo da su oduvek bili i da će biti“. Kaže da je navodi u celosti iz tri razloga. Prvo zbog običaja koje opisuje i koji su podjednako uočljivi u orijentalnim slikama. Drugo, zato što je to jedina srpska balada u ovoj zbirci za koju se kaže da je prevedena u metru originala. I treće zbog izuzetne sličnosti sa pesmom “Young Lochinvar” Voltera Skota, napisanom 1808. godine (Lockhart 1827, 71).
Daje prevod „Ženidbe Maksima Crnojevića“ (“The Wedding of Maxim Zernojevitz”) i kaže da se u čak i u ovoj jednoj baladi vidi do koje su mere “Servian chiefs” i “Latin lords of Venice” “orientalized their manners” (Lockhart 1827, 74).
Nama je zanimljivo da uz svaku pesmu koju prikazuje, navodi i broj stranice iz zbirke štampane za privatnu upotrebu u malom broju primeraka. To nije bila neobična pojava. Tako je štampano i Skotovo izvinjenje za Tales of Terror, u kom je trebalo da bude objavljena „Hasanaginica“, pa na kraju nije. “
Lokhart i Bauring su pretežno prevodili španske mavarske i istorijske romanse. Talfj piše 1842. godine u North American Review da “Mr. Lockhart's collection is mostly made up from the historical and Moorish portion, and from those romantic ballads which are devoted to ideal or fictitious subjects. From this latter portion are likewise chosen most of Dr. Bowring’s specimens of Spanish popular poetry (Talvj 1842, 437).
Nacionalno
Iako Bauring nije zadovoljan informacijama koje je sakupio, uprkos tome, špansku narodnu poeziju karakteriše kao nacionalnu: „Narodna poezija Španije je, svakako, veoma zanimljiva jer je istinski nacionalna. Njen uticaj je, možda, poslužio više od bilo koje druge okolnosti tome da sačuvaju, od generacije do generacije, osobene karakteristike španske nacije. Njihov jezik, njihove uobičajene misli i osećanja, samo njihovo postojanje, sve je obojeno nijansama njihovih viteških pesama.” (Bowring 1824, vi)
Dakle, bez obzira na svu raznolikost, opstaje uverenje da se radi o nacionalnim pesmama. Postavljamo sada sebi pitanje, koja je tačno veza između ovakve „narodne“ poezije i slike o narodima čije su?
O sadržini antologija pisali smo 2007. godine (Nikolic 2007, 569). Samo je srpska antologija u potpunosti narodna. Za špansku smo već videli da ima učene, u mađarskoj se narodna nalazi samo u poslednjem delu, i to verovatno zahvaljujući Šafariku. Holandska i poljska su sastavljene isključivo od pesama poznatih autora, kao i ruska. Tek na kraju antologije donosi tri narodne pesme i u uvodu joj posvećuje svega nekoliko stranica. Koleman piše kako je britanska javnost bila iznenađena zbog izneverenih očekivanja da će u ruskoj antologiji naći tragove varvarskog porekla (Coleman 1941, 431). Češka, uprkos konstataciji u uvodu da Česi imaju veliki broj narodnih pesama, objavljuje svega nekoliko. U ruskoj antologiji kaže da sve što želi jeste da bude „an honest, conscientious interpreter“.
Koleman piše o posrednicima (idem 457–458).
Ponovićemo zaključak koji smo izneli tada da mi lično verujemo da bi ga, da je njegovo interesovanje zaista bila narodna poezija, naručio od svih svojih Abelunga. Mnogo važniji koncept je „nacionalna poezija“, ona koja pokazuje karakteristike nacije. O ruskoj priča kao o nacionalnoj. A u španskoj antologiji čitamo svojevrsnu potvrdu onoga što smo upravo ustvrdili: „Narodna poezija Španije je, međutim, posebno zanimljiva, jer je zaista nacionalna. Njen uticaj je, možda, više od bilo koje druge okolnosti poslužio da se očuvaju osobene karakteristike španske nacije. (Nikolic 2007)
Anonimni autor članka objavljenog u reviji The London and Westminster Review kaže da su španske balade “genuine exponents of the spirit of the times”. Tretira ih kao usmenu poeziju koja se prenosi od usta do usta (“they pass from hand to hand, from mouth to mouth”) (1840, 303). They form the earliest, freshest, and most truly original portion of the literature of Spain. These popular poems formed as it were a federal code to the scattered provinces, – they constituted a common bond of union, and became to Spaniards what the Iliad was to the confederate Greeks. Granada was their Troy, the Cid their Achillies (idem, 304).
„Jezik umetnosti i civilizacije malo se razlikuje među različitim nacijama; nacionalnost se mora tražiti među narodnim masama. Uzvišene apstrakcije poezije ne nalaze akord simpatije među ljudima – ono čemu se narod divi, a ljubav mora da se vrati u njihove svakodnevne misli i svakodnevne naklonosti. [...] Dakle, jedina poezija koja može postati nacionalna mora biti prilagođena nacionalnoj civilizaciji.“ (Bowring 1832,85)
U članku iz 1836. godine Tereza daje definiciju nacionalne i narodne poezije: „Pod narodnom poezijom, bilo da ima formu pesama, balada, drama ili neku drugu, podrazumevamo samo one predstave, postojeće ili nekadašnje, koje potiču od običnog naroda i deluju na običan narod; cvetovi narodnog života, rođeni i negovani pod staranjem naroda, negovani njegovim radostima, i napojeni njegovim suzama; izrazito karakterističnu za veliku masu nacije i njeno stanje. Iako niko ne može očekivati da će u njima pronaći pun portret jednog naroda, ona nikada ne propušta da predstavi neke od najupečatljivijih karakteristika.“ (1836, 274)
Starost
Menendes Pidal s punim pravom kaže da su Englezi špansku romansu doživljavali pre svega kao veoma staru (Menéndez Pidal 1953,260), o tome svedoče i naslovi. Subotić kaže da je Bauring srpske narodne pesme birao tako da budu karakteristične (Subotić 1927, 636).
Prema Saljinom sudu, Lokhartove španske romanse su bile popularnije od Bauringovih zato što je njegova antologija „homogena zbirka srednjovekovnih balada“, „jače svedočanstvo španskog izvornog duha i glasa“ (Saglia, 2019, 85).
Koliko su stare i zašto je hronologija, istorija, toliko važna? Talfj kaže da srpske balade da „još nemaju istoriju” („Slavic popular poetry has yet no history“), da “we must renounce at once any attempt at chronological order”, što ne znači da dobar deo njih nije veoma star. Tereza se nada da će u budućnosti (pedeset godina kasnije) biti moguće poređati ih hronološki. Ono što se savremeniku nudi je pak njihova moralna i pesnička vrednost (1836, 87). „U predgovoru drugoj knjizi prevoda piše o pitanjima utvrđivanja starosti pesama, o teškoćama uvođenja hronološkog reda među njima, kao i o svojoj nesigurnosti i nedovoljnoj upućenosti u predmet koji svojim bogatstvom nadvladava i jače duhove [...] Talfj priznaje, čak sa izvesnom radošću, da je i nju nadvladalo bogatstvo predmeta i da je iz tog bogatstva više zahvatala nego što je birala. Nesigurnost u orijentaciji izaziva i nesigurnost u selekciji [...]. Prirodna je, otuda, i nesigurnost u klasifikaciji, odnosno tipologiji pjesama.“ (Delić 2008, 178)
Slično govori i o španskim romansama 1842. godine. Smatra da proučavalac ne zna gde tačno da počne (“the inquirer… is at a loss where to begin“). U slučaju većine španskih popularnih romansi, nisu poznata ni imena njihovih autora, ni vreme njihovog nastanka. Prenosimo ovde ceo citat, budući da vrlo dobro odražava problem definicije španske romanse. Inače, pitanje baladičnosti španskih romansi ostaje otvoreno, kao i odgovarajuće definicije koja nije žanrovska, budući da ih ima lirskih, epskih i lirsko-epskih.
Opšta odlika antologija je da su organizovane tako da se književni materijal u njima može dovesti u vezu i porediti, dakle, svrstati u kategorije, stavke za antologiju se grupišu po principu sličnosti, a unutar antologije se kategorizuju po principu različitosti (Benedict 1996, 15). Mada, rana antologija se opire naporima da se njen sadržaj istorizuje ili datira u utvrđene „kanone“ (Benedict 1996, 27).
Osim klasifikacije koju su sami prevodioci napravili, i recenzenti pokušavaju da ih sistematizuju. Evropljanima je bilo teško jer su bile razvremenjene, bez istorije, za kojom se zapravo tragalo. O tome koliko je bilo teško da klasifikuju španske romanse svedoči i Talfj: „Podela na narativne i epske ili lirske balade, ili na balade i pesme, teško bi bila prihvatljiva, jer se svi ovi različiti oblici poezije na španskom pretapaju jedan u drugi i zovsu se zajedničkim imeno romansa. (Talvj 1842, 429) Savršeno je opisala „zbrku”.
Salja smatra da se „Lokhartova zaokupljenost datumima ne sme se posmatrati kao puka pedantnost, jer, nasuprot tome, pokazuje njegovu budnost prema činjenici da se drevna književna tradicija Španije mora precizno rekonstruisati kao ključni period u evropskoj srednjovekovnoj kulturi, i da je datiranje romansi glavna komponenta u ovoj operaciji. Pored toga, ukazuje na to da Drevne španske balade nisu samo knjiga prevoda, već složena kulturna izjava o Španiji i potrebi da se rekonstruišu oni zanemareni ili ignorisani aspekti njene kulturne prošlosti koje su čak i španski naučnici ostavili neispitanim. Zahvaljujući Uvodu, Lokhartova zbirka se pozicionira u širem kontekstu akumulacije znanja o Španiji iz romantičarskog perioda u tačnoj i pouzdanoj istorijskoj perspektivi, što se zajednički može nazvati romantičnom konstrukcijom Španije“ (Saglia 2000).
I Deping se ljutio što Španci nisu objavili i sistematizovali narodnu, a Vuka je Kopitar nagovarao da objavi svoju. Ima nečega u tome. Isto ka o štoTereza tvrdi da nikada nije učinjen pokušaj čak ni da se stare španske balade slože po „bilo čemu sličnom hronološkom redu“, i navodi Depingov pokušaj da otkloni ovaj problem u svojoj antologiji. Bavi se pitanjima romanse kao žanra, njenom tematikom i hronološkom organizacijom i žali zato što je, kako stvari stoje, nemoguće utvrditi kom periodu pripadaju najstarije balade (Lockhart 1823, viii). Nabraja nekoliko renesansnih pesmarica, pesmaricu Ferdinanda od Kastilje, koja meša moderne i stare pesme bez jasnih razlika, pesmaricu iz Antverpena, Romancero historiado Lukasa Rodrigesa, Sepulvedinu pesmaricu i Eskobarove romanse o Sidu.
Persi je takođe bio planirao i da pesme poređa hronološki, što na kraju nije učinio. Šenston je insistirao na tome da nije preporučljivo odbiti čitaoca odmah na početku najstarijom i najtežom pesmom ("irregular in point of meter, or obscure in point of language") (Deyermond 1977, 185).
Prvi će ih sistematizovati Agustin Duran, a kasnije i konačno Ramon Menendes Pidal, u XX veku. Duranova zbirka romansi zamenila je sve prethodne, budući da je bila sveobuhvatna. Pet tomova je objavljeno između 1828. i 1832. Pitanje je da li je Lokhart uopšte mogao znati za ovaj poduhvat kada je objavio svoju antologiju 1823.