O prevodima i strategijama uređivanja prevoda pesama (i kultura)
The present is strictly meaningless without imagined and narrativised pasts and futures.
During 2004
Zaključak je da su „izabrali“ da prevedu ono što je bilo dostupno, a bilo je dostupno jer su Deping, Kopitar, Gete, Grim, Talfj učinili da bude dostupno. Sada postavljamo sebi pitanje šta su iz dostupnih prevoda ili izdanja iz druge ruke izabrali da prevedu i da li su i kako izbor objasnili?
Pre svega, preveli su stare pesme, bogate istorijskim, herojskim i etnografskim podacima, ili potencijalno spremne da budu obogaćene; retke, te stoga autentične i dragocene, „skrivena blaga“ kako kaže Talfj (1836, 267), ili „skrivene zalihe književnosti“ (Sparks 1827, 356), pronađene u zabitima, ruinama, ruševinama, „the splendid ruins“ (Bowring 1924, v), ispod kamena; tenzične, to jest romantične; a pre svega „narodne“, bilo primitivnog naroda, neukog naroda, bilo naroda u smislu francuske revolucije. Preveli su pesme koje se mogu uzidati u temelje identiteta zajednice koja se zove nacija, koje pričaju priču.
Ključne narativne srategije koje je Mona Bejker iznela u studiji iz 2006. godine, a ujedno i strategije prevođenja, jesu vremensko i prostorno kadriranje (“temporal and spatial framing“), kadriranje selektivnim prisvajanjem (“framing through selective appropriation“), kadriranje označavanjem (“framing by labelling“) i pozicioniranje učesnika (“repositioning of participants“), (Baker 2006, 112)
Izmeštanje u vremenu i prostoru
Kadriranje je dinamična, (inter)aktivna strategija koja implicira svesnu radnju izgradnje stvarnosti (Baker 2006: 105–106). „Uključuje odabir određenog teksta i njegovo ugrađivanje u vremenski i prostorni kontekst koji naglašava narativ koji prikazuje i podstiče nas da uspostavimo veze između teksta i trenutnih narativa koji dotiču naše živote, iako se događaji iz izvornog narativa mogu postaviti unutar veoma različitih vremenskih i prostornih okvira. Ova vrsta ugrađivanja ne zahteva dalju intervenciju u samom tekstu, iako je ne isključuje nužno. Značenje(a) i interpretativni potencijal teksta ili iskaza su, dakle, uvek presudno oblikovani njihovom prostornom i vremenskom lokacijom“ (Baker 2006, 112). Oslanja se na kontekst da razradi aspekte narativa.
Prevođenje je, budući nužno „premeštanje“ teksta iz jedne kulture u drugu, samo po sebi intervencija, narativna strategija. Vremensko i prostorno pomeranje teksta kroz njegov kasniji prevod(e) u nove periode, kulture, geografske i geopolitičke lokacije. Izbor prevoda jeste strategija. Smeštanje istorijski i geografski određene mavarske romanse i srpske narodne poezije u savremeno doba i geografiju romantizma, takođe.
Brojni su načini na koji se rekadriranje može postići, može se osloniti na „praktično bilo koji jezički ili nejezički resurs“, uključujući intonaciju i tipografiju (Baker 2006, 112).
Šta se time postiže, čemu ove strategije služe? Utiču na narativnu perspektivu čitaoca ili slušaoca. Svrha im je da „da potisnu, naglase ili razrade određene aspekte narativa kodirane u izvornom tekstu ili iskazu, ili aspekte većeg narativa u koji je narativ ugrađen. (Baker 2006, 112) Kod naracija je važno da događaji koji prethode onom koji je u naraciji, mogu biti, upravo zahvaljujući ovoj novoj, sada nanovo kazani u ovom novom narativnom okviru. (Baker 2006, 23) Orijentalni tekst postaje orijentalnim tek kada se nađe u ciljnoj kulturi. To gledanje se podudara s Bahtinovim: “The Other is opposed to the Same (as the identity of the Same is always constructed in difference), but this opposition acts against the expectations of the Same.“ Pisanje o drugom kao drugačijem, ne-običnom, egzotičnom jeste strategija. Kulture koje su egzotične na zapadu, nisu sebi egzotične, a hibridna, oneobičena slika koju stvara ciljna kultura (“hegemonic culture“, Carbonell 52) vraća se izvornim kulturama, „zuri“ u njih. To izlazi iz okvira naše disertacije, ali svakako jeste tema koju treba istražiti: kako je britanska predstava o nama uticala na našu sopstvenu predstavu o nama.
Veliki broj prevedenih romansi čine mavarske, graničarske romanse, zbog uticaja istorijskog romana Peresa de Ite. Spominje ih i Talfj u prikazu iz 1842. godine. Kaže da su u pitanju pesme koje „describe Moorish scenes, or relate to the achievement of the Moors“ (Talvj 1842, 434). Španija na prelazu iz Srednjeg veka u renesansu nadvija se nad Španijom napoleonskih ratova koja se bori za nezavisnost. Tu sliku nadvijene Španije ne grade Španci, već Britanci, koji na Španskom tlu biju svoju konačnu bitku protiv Francuske, za prevlast nad morem, i svetom. Pim i Stajl (263) kažu da je Saudi u tim herojskim danima nacije tražio da daleka prošlost postane poziv na akciju („the conversion of a distant past into a call to action“).
Dakle, prevodioci su sliku srednjovekovne mavarske Granade, orijentalne Španije, povezali sa Španijom i savremenim ratovima protiv Francuske. Bauring kaže da su njemu mavarske pesme povezane sa „very sweet thoughts of the past, – thoughts, alas! – which may no longer associate themselves with the future“ (vi–viii). Dakle, to su priče o veličanstvenoj, herojskoj Španiji koja više ne postoji.
Talvj o španskoj: „Slava nijednog drugog naroda nije tako intimno protkana poezijom i pesmom; a najsjajnija dela njenih junaka balzamovana su u romansi.“ (Talvj, 1842, 319)
Viteštvo je oživelo upravo zahvaljujući Ratu za nezavisnost. Sajmon Bejnbridž piše: „U periodu kada je Britanija preuzimala sve aktivniju ulogu u sukobu [...] romansa i njene povezane vrednosti pružile su moćnu konstrukciju britanske uloge koja će uticati na način na koji nacija vidi svoju globalnu ulogu u ostatku veka.” (Almeida 2010, 9–10)
Ovako je Španija opisana u prikazu Bauringove španske antologije u The Eclectic Review (1825, 262): „The establishment of the Christian kingdoms in Spain – the eventful period, when the mighty descendants of the Goths rushed form their rocky recesses in Asturians in overwhelming tide of victory, down to the final expulsion of the Moors – this long interval is filled with moral prodigies, and makes history itself a poem. It has all the marvellous of a great epic. It was equally conflict for religion and for freedom. Hence the poetry of Spain is tinctured with religious devotion, too often mingled, however, with degrading superstition or ferocious bigotry.“
Isto mišenje ima i Lokhart. U Uvodu u španske balade kaže da duh koji se u njima ogleda više ne postoji kod savremenih Španaca. “The civil liberty of the Old Spaniards could scarcely have existed so long as it did, in the presence of any feeling so black and noisome as the bigotry of modern Spain.” Šta time zapravo govore? Budući da se već nalaze na teritoriji Španije s namerom da pobede Napoleona, i budući Španija klonula duhom, tu su oni, Englezi da joj vrate stari sjaj. Tako španski sjaj Zlatnog veka postaje britanski. Rodriges Palomero (1993, 248) kaže da je ova Lokhartova napomena – politička. „Tako je dao veliki značaj intervenciji Engleza u poluostrvskom ratu i umanjio značaj tadašnjih Španaca“ (Rodríguez Palomero 248–249).
U tom istom „mavarskom“ vremenu i kontekstu nalazi se i tenzija, sukob Istoka i Zapada, pada Granade 1942. godine, poslednjeg mavarskog uporišta, čime je završena rekonkista. Slika koja se nadvija nad događajima na drugoj, istočnoj strani sveta, na kojoj Britanija širi svoje kolonije, a u Otomanskom carstvu izbijaju ustanci, u Srbiji, a onda i u Grčkoj.
Britanski romantičari su unapredili složenu operaciju rekonstrukcije, prisvajanja i tumačenja špansko-mavarske kulture (Saglia 2009, 264).
U ove strategije spadaju i antologije. „Pošto antologije preštampavaju materijal u različitim okruženjima (“settings“) i prema različitim principima, lišavaju ga njegovog istorijskog i političkog konteksta. Tekstovi postaju deistorizovani, depolitizovani i otuda „bezvremeni“, besmrtni, ili, drugim rečima, večno savremeni“ (Benedict 1996, 18).
Antologije takođe omogućavaju formiranje engleskog kanona tako što neprestano kradu jedne od drugih, i na taj način rekontekstualizuju književna dela i predstavljaju ih novoj publici na nove načine. Dovoljno čestim pojavljivanjem u drugim kontekstima dela gube svoju istorijsku specifičnost značenja i postaju popularno shvaćena kao „univerzalna“ – centralni kriterijum u teoriji književnosti osamnaestog veka. Antologije tako čine vitalnu kariku u transformaciji pojedinih pesama od novine do glavne karakteristike engleskog kanona. Novi konteksti obnavljaju sadržaje. [Kurziv je naš.] (Benedict 1996, 28).
To su sve prevodilačke strategije, globalnog tipa, s tim što su ove specifično izdavačke, pratekstualne. Gabrijela Saldanja (Saldanha 2011, 215) definiše termin ‘publishing strategies’ i kaže da se „odnosi na spekulativni proces biranja knjige za prevod i objavljivanje na drugim jezicima“. „Uprkos njihovom kulturnom značaju, proizvodnju knjiga uglavnom regulišu potpuno komercijalne sile. Iako su rezultati ovog spekulativnog procesa neujednačeni, kako u istorijskom smislu tako i preko kulturnih granica, sam proces nije ni slučajan ni nemotivisan. Zaista, prema Venutiju, sam izbor stranog teksta za prevod zavisi od domaćih kulturnih vrednosti.“ Objavljivanje uzorka bilo je korisno i kao način da se proveri ima li interesovanja među publikom i kritikom za kompletna delo. Tako, recimo, Bauring i kaže u Westminster Review iz jula 1826. da je njegova namera “merely to give a few specimens of the poetry of the Servians”, u nadi da će tema kasnije biti bolje obrađena. (Bowring 1827, 24) Već smo videli da je Lokhart najverovatnije odustao jer nije bilo dovoljno zainteresovanih.
Antologije su svakako bile i reklamirane (Benedict 1996, 27). Iako su brojne štampane antologije, kao i druge knjige iz osamnaestog veka, bile rezultat pretplate, mnogi prodavci knjiga tražili su od svojih kupaca materijal u štampanim molbama u predgovorima i reklamama. (Benedict 1996, 36).
I uzorci i antologije imaju svoje instrumente za kontekstualizaciju prevoda. U časopisima, to su prikazi, bilo uzoraka, bilo objavljenih antologija, u antologijama, to su uvodi, beleške, glosari, predgovori. Književne zbirke često kontekstualizuju svoj sadržaj pomoću predgovora koje je napisao urednik, bilo da je to štampar, prodavac knjiga ili autor (Benedict 1996, 18). “Translators of poetry were freer to refashion their sources as extracts”. (France and Haynes 2006, 75)
Antologija kao strategija sakupljanja kulture
Arranged systematically, literature was national culture.
Barbara Benedict (1996, 192).
Dovoljan broj narodnih pesama više nije uzorak, najava, mogućnosti jedne kulture. Antologija je mesto ovaploćenja kulture. U njoj je kultura skupljena na jedno mesto i proces prevođenja kulture može da počne čim se završi proces skupljanja kulture. O skupljanju kulture (“collecting culture“) u antologijama piše Barbara Benedikt.
Svesni smo naravno i činjenice da u našem slučaju prevodioci imaju gotovo izvesno pre svega uredničku ulogu, tj. da u oblikovanju tekstova režu, komentarišu, preformulišu i menjaju tekstove na način kojih čitaoci možda uopšte nisu svesni (Lefevere, 1992a). (Bassnett Translation 29–30).
Persi govori o svojim Ostacima kao o „maloj rukoveti“, „little miscellany“, što je „ironičan komentar, s obzirom na to da je objavljen u tri toma i na stotinama stranica“ (Min 2018, 181). Međutim, to samo pokazuje da Persi pripada (izdavačkoj) kulturi svog vremena. Naime, rukoveti, cvetnici, zbirke, antologije „bili su ključna mesta književnih i kulturnih pregovora“, „posredovane ponude izbora“, „definisali su kulturnu pismenost i kulturnu ambiciju“, predstavljale su „jedno od sredstava pomoću kojih književna kritika postaje arena kulturnog samoispitivanja“ (Min 2018, 181). Bili su „izrazi kolektivnog kulturnog identiteta koji zavisi od zajednica čitalaca“, „prenosivi kulturni kapital i mesta društvene kohezije i društvenih promena“, „sredstvo i arena kulturnog samopreispitivanja“ (Benedict 1996).
Šta je bio zajednički sadržalac antologija, kriterijum? Videli smo već da je jedan ograničavajući faktor svakako bio dostupnost izvornika, a predstavili smo ih gore. Dakle, ono što se u tim izvornicima nalazilo biće do izvesne mere sigurno preslikano u prevodu.
Antologije su sadržale i narodnu i učenu, i prevedenu i originalnu poeziju, i staru i noviju, i baladičnu i lirsku. Antologije ne donose samo narodnu poeziju (“popular poetry“) niti samo balade (France 2008, 309) Dakle, šta je bilo ključno? Upravo to što je antologija, kolekcija, zbirka, antropološki gledano, reprezentativni objekat nečega što se želi predstaviti a zatim i identitet koji se krije u naslovima. Već smo skrenuli pažnju na to da su ili nacionalne (koje „gutaju“ pesme drugih nacija), ili svetske. Ili engleske (sa španskom), španske, srpske, poljske, ili kao Herderova, ili Boroua, pesme svih naroda. Tu se odražavaju obe romantičarske paradigme nacionalnog i kosmopolitskog.
Uočljivo je i da tamo gde nema svih pesama sveta, ima pregršt nacionalnih kolekcija, kako antologija, tako i prikaza u časopisima. Lokhart je poznat po uređivačkoj politici nacionalnih horae, u Blekvudsu, a Bauring po svojim brojnim antologijama, o čemu ćemo pisati odmah u nastavku.
U oba slučaja, kriterijum za celinu antologije mora se tražiti upravo u ovom širem kontekstu. Bile su ili nacionalne, ili svetske. Bile su instrument za kontekstualizaciju i tumačenje kako nacija tako i sveta. Antologije služe istovremeno i kao posude i kao vozila (“as vessels and as vehicles“), kao objekti prožeti značenjem i kao posrednici koji šire značenja (“objects imbued with meaning and as mediators disseminating meanings“). (Benedict 1996, 42).
Tako recimo, Salja (2019, 87–88) smatra da Lokhartova antologija španske romanse ispunjava dva cilja. Prvi, predstavlja selekciju stare španske poezije. Drugi, sama antologija je instrument za njenu kontekstualizaciju i tumačenje, kao i obaveštavanje o Španiji i „ranjivoj političkoj klimi“, odnosno građenje slike Španije, „opsežno ispitivanje drugog kulturnog sistema, njegove prošlosti i sadašnje politike.“
Skotova i Luisova antologija Tales of Wonder (1801), sadržala je i prevedene i originalne pesme, i narodne (iz Herderove antologije) i učene (Geteove i Birgerove), i učene na narodnu (Birgerova „Leonora“). Šta joj je objedinjujući kriterijum? Luis je tražio da pesme budu nadrealne. To je jedan moguć, mada malo verovatan razlog zašto „Hasanaginica“ nije objavljena. A pesme su zapravo bile – nemačke.
Bauringovu antologiju španskih balada odlikuje „marked preference for literary ballads“ (France & Haynes 2006, 436). Sudeći po objavljenim prevodima, Bauringa je zanimala nacionalna, odnosno „drevna” poezija, ne nužno romanse iz usmene tradicije (Saglia 2009).
Ili kako kaže Šasta Brajant, sadrži najveću i najbolju zbirku prevoda umetničkih i lirskih balada. (kurziv je naš, Bryant 1963, 297–298). To se ne može reći za srpske, jer je na raspolaganju imao samo narodne koje je prevela Talfj. Njegova španska antologija je nacionalna, i u prvom planu je starost pesme. Srpska je narodna da narodnija ne može biti, jer joj je i naslov – na srpskom!
Bauringova zbirka španskih pesama na naslovnoj ima Lopeove stihove “Esparcidas mis flores“. Toliko o narodnoj poeziji. Radi se o nacionalnoj. Srpska počinje rečima “Jošte, braćo, da vam riječ kažem!”
Šta onda poredimo? Srpske narodne i španske učene! Ovoga moramo biti svesni, jer španska i srpska autentična narodna poezija nisu zapravo nikada upoređene naučnim metodama.
Kadriranje označavanjem
Govoreći o naslovima, osvrnimo se i ilustrujmo još jednu strategiju prevođenja – naslovljavanje.
Svaki diskurzivni proces, svaka oznaka koja se koristi za ukazivanje na ključni element ili identifikaciju ključnog elementa ili učesnika u naraciji, uključuje korišćenje leksičke jedinice, termina ili fraze za identifikaciju osobe, mesta, grupe, događaja ili bilo kog drugog ključnog elementa u naraciji“, uključujući naslove (Baker 2006, 122), smatra se označavanjem. Pruža okvir tumačenja koji vodi i ograničava naš odgovor na narativ o kojem je reč. (Baker 2006, 122).
„Naslovi tekstualnih i vizuelnih proizvoda kao što su romani, filmovi i akademske knjige mogu se veoma efikasno koristiti za rekadriranje narativa u prevodu“ (idem, 129). „Upotreba naslova za preoblikovanje narativa u prevodu često je praćena suptilnim pomeranjima u samim tekstovima, u skladu sa narativnom pozicijom koja je signalizirana u novom naslovu. (idem, 130)
Lokhart je pesmama dao naslove, i menjao je naslov španske antologije iz Španske balade (The Spanish Ballads) u Drevne španske balade, viteške i istorijske (The Ancient Spanish Ballads. Romantic and Historical Romances and Minstrelsy) (Bryant 1973/2015, 28). Iste reči je iskoristio i u prikazu srpskih pesama iz 1827. Kaže da ilirske provincije imaju “a large body of ballads, historical and romantic, not unworthy of being placed on the same shelf with the ‘Cancioneros” of Spain, our own ‘Minstrelsies,’ and the northern ‘Kioempe Viser.’ (Lockhart 1827, 66) Dakle, samo ovim označavanjem španske i srpske balade, a posledično i kulture, dovode se u direktnu vezu kao slične.
Neobično je što onda i kritičari ponavljaju narativ. Primera radi, Makbet kaže da Lokhart u obradi primitivne književnosti pokazuje „both a romantic and an historical point of view, which, as was seen in our study of his literary criticism, was consistently his point of view as a critic“ (MacBeth 145–146).
Vredno pomena je i to da je ovo prva knjiga koja je objavljena sa njegovim imenom na naslovnoj strani, iako je do tada već napisao Peter's Letters to His Kinsfolk, i dva romana, i izdao Don Kihota (MacBeth 1935,38).
Drugo izdanje Lokhartovih pesama bilo je veoma luksuzno. „Spoljašnji izgled antologije takođe ukazuje na način na koji su sastavljači očekivali da će biti pročitana. Čitaoci se susreću samo sa tekstovima unutar objekta čiji oblici i raspored vode i primoravaju na proizvodnju značenja.“ (Benedict 1996, 24).
Lokhart je menjao naslove i romansama. Naslov romanse „Palmero“ promenio je u „Valladolid“ da bi Velingtonu mesto zvučalo poznato. (Rodríguez Palomero 1993, 247).
Bauringov naslov srpske antologije čuva „odsustvo izvornog teksta prisutnog u čitaočevom umu dopuštanjem njegovih delova na naslovnoj stranici i u beleškama“ (France 2008, 66). Već smo napomenuli da se njegova srpska antologija upravo tako i zove na srpskom, Narodne srpske pjesme. Smatramo da već i sama činjenica da naslovi antologija nose pridev nacije u naslovu govori o strategiji „potuđenja”. Osim toga, u Srbiji je izazvalo oduševljenje to što je Bauring pored naslova na srpskom, stavio kao moto reči iz treće knjige narodnih pesama: „Jošte, braćo, da vam riječ kažem!“ (Mladenović 1987, 307)
Gozba
Štampari i knjižari skoro uvek predstavljaju rani književni zbornik ili antologiju kao gozbu, skup plodova sakupljenih na jednom banketu za različite ukuse, ili u izvornom grčkom značenju kao buket različitog cveća (otuda miscellany, cvetnik, rukovet, odnosno floresta na španskom). Buket daje smisao i jedinstvo različitom cveću (“a collection of flowers, marks simultaneously the distinction and the unity of the contents, the flowers garlanded within the volume”, Benedict 1996, 20). Tako, Herder, prevodeći hoda „kroz strane vrtove“ kako bi „nabrao cveće“ za svoj jezik, ostajući veran svom načinu razmišljanja.“ (Berman 2007, 38).
Talfj piše u Americi (Talvj 1836, 266–267): „Upoređujući narode Evrope sa narodima drugih kontinenata, ne postoji ništa što bi nam moglo dati jači dokaz superiornosti drugih naroda od njihove narodne poezije. Bili smo spremni da ih zateknemo u beskonačno inferiornom stanju u pogledu civilizacije i intelekta; ali divlje cveće koje tražimo ne zahteva kultivisano zemljište; a iz samih nedara hrapave i kamenite zemlje rudar donosi skupocene dragulje (Talvj 1836, 266).
Evo kako Bauring opisuje špansku književnost rano, u prvom broju The London magazine 1820. godine (516): „Cveće koje niče da pozdravi stranca istraživača njegovom oku nije poznato. Nisu to ni margarete ni ruže, ni lonicere (“daisies, roses, or honeysuckles”) na čiju lepotu i miris je navikao, kojima se oduševljavao u svojim uobičajenim izletima; ali se mogu uporediti s ređim biljkama koje privlače pažnju u povremenim posetama botaničkoj bašti.“
Neobično je da je samo jedna antologija nosila naslov evropskih pesama. Bila je to antologija Džordža Boroua Songs of Europe, or Metrical Translations from all the European Languages, najavljena, ali, nažalost, za njegovog života neobjavljena pod tim imenom.
Kažemo da je neobično jer se u to vreme (i danas) i na Evropu gleda kao na buket raznolikog cveća koji je skladno aranžiran (“a bouquet of diverse flowers harmoniously bunched”), mogli bismo dodati poljskog cveća, a ne kao na jedinstvenu civilizaciju više klase koja se proteže od Pariza do Sankt Peterburga, od Londona do Rima i od Berlina do Lisabona i govori francuski.
Raznolikost cveća podrazumevala je postojanje niza različitih nacija sačinjenih od građana vezanih za svoje rodno tlo i koji imaju urođeno i isključivo razumevanje svega što je na njemu proizvedeno. U svakoj naciji se narod u celini, a ne samo obrazovana klasa, smatra tvorcem i riznicom kulture. Kultura nije svestan proizvod koji su oblikovali dvorski umetnici trenutka: to je spori rast vekova (“it is the slow growth of centuries“) .
Dakle, kao na buket cveća, sveg cveća, osim francuskog revolucionarnog.
I Lokhart i Bauring su imali ambiciju da objave pesme velikog broja naroda, kao i da napišu njihove istorije. Jovanović (Jovanović, 1908, 35) kaže da je Bauring imao nameru „da spremi jednu veliku zbirku narodnih pesama svih naroda, gde je imao obećano saradništvo mnogih poznatih skupljača, pa i Vukovo. U Vukovoj prepisci u Beogradu vrlo lako će se naći trag od kakve prepiske po ovom predmetu“. Kao i kod drugih centralno- i istočnoevropskih narodnih poezija, „Bauring se smatra šampionom ove poezije“ (“Bowring is usually regarded as the champion of this poetry”, Subotic 1927, 629) Šasta Brajant kaže za Bauringovu zbirku španske drevne poezije da je planirana kao jedna u seriji prevoda reprezentativne poezije svih nacija (Bryant 1973, 31; Umphrey 1945, 489). Lokhartova zbirka je trebalo da bude „jedan u nizu prevoda reprezentativne poezije svih naroda“ (Pym & Style 2008, 264).
Osim manje poznate činjenice da je Lokhart pored španskih, preveo i srpske narodne pesme, skoro da je sasvim nepoznata činjenica da je preveo samo španske i srpske narodne pesme (iako je prevodio druge žanrove s nemačkog, a ni to ne koliko se stiče utisak). To naročito važi za prevode.
Književnost na nekim od jezika koje je Lokhart govorio bila je već široko dostupna u Engleskoj, kao što su, na primer, italijanska još od perioda renesanse (Dante, Petrarka, Ariosto, Taso i drugi) i francuska, koju je svaki Lokhartov savremenik sa kulturnim i književnim afinitetima čitao u originalu. Međutim, ono što je Lokhart želeo da uradi jeste približavanje engleskim čitaocima nekih drugih stranih književnosti. (MacBeth 1935, 139) To su prvenstveno, pored nemačke o kojoj smo već govorili, američka i španska književnost. (MacBeth 1935, 140) Makbet, niti iko drugu, ne spominje srpsku poeziju.
Makbet kaže da je „praktično sav Lokhartov prevod u stihovima sadržan u njegovoj zbirci španskih balada (MacBeth 1935, 38), i da „osim španskih balada, malo je prevoda koji se mogu pripisati Lokhartu i da bi se mogli naći u većem broju u Blekvudsu, jer je tokom godina dok je bio povezan sa časopisom prevodio, posebno s nemačkog, ali, da su ti prevodi kao i „sve ostalo u Blekvudsu, anonimni, i da šta god da je Lokhart uradio u tom smislu nije moguće ustanoviti.“ Za nekoliko prevoda zna se da su njegovi, „neka manja dela Getea, i prva i poslednja knjiga Ilijade.“ (MacBeth 1935, 49–50) Makbet ne spominje Lokhartove prevode srpskih pesama, iako navodi Lokhartov prikaz iz 1827. o srpskoj narodnoj poeziji kao članak koji je Lokhart napisao za Kvorterli („contributions to the Quarterly“, MacBeth 1935, 216).
Bauring je pak bio pionir u sistematskom prevođenju nacionalnih poezija. Poglavlje Oksfordske istorije književnog prevođenja na engleski jezik posvećeno prevodima iz centralne i istočne Evrope nosi naslov: “The Beginnings: John Bowring”.
Pogledajmo samo kako izgledaju izvodi iz Oksfordskog vodiča kroz književnost u engleskom prevodu (Oxford Guide to Literature in English Translation) u vezi sa prvim objavljenim prevodima mnogih nacionalnih književnosti:
“The first volume of translations from Czech was produced by Sir John Bowring (1792–1872), a Benthamite politician with Baltic mercantile interests. His Cheskian Anthology of 1832 is a pioneering effort indeed, containing medieval verse (now taken to be 19th-c. forgery), folk-songs, and contemporary poetry [...].” (France 2001, 196)
“‘The Magyar language stands afar off and alone,’ remarks Sir John Bowring [...], the first translator of Hungarian literature into English, in the preface to his 1830 volume of Poetry of the Magyars.” (France 2001, 202)
“The 19th-c. polymath John Bowring [...] his anthology Specimens of the Polish Poets, the first such collection in English [...].” (France 2001, 207)
“The first English translations of the leading Golden Age dramatist [...] did not appear until the early 19th. c. (beginning with some poems and dramatic extracts in John Bowring’s Batavian Anthology of 1824) [...].” (France 2001, 563)
“John Bowring [...] had stated in his pioneering Specimens of the Russian Poets that Russia had recently ‘emerged, as it were instantaneously, from a night of ignorance’.” (France 2001, 582)
Ne možemo reći da je preveo, ali možemo reći da je „naštampao“, kako kaže Jovanović (1809) antologije pesama prevedene s ruskog, češkog, srpskog, mađarskog, španskog, holandskog. Ruska se pojavila prva, imala je i drugi tom, srpska ipak nije, iako ga je planirao.
Smit u Rečniku nacionalne biografije navodi da je još u ranoj mladosti smislio čitav projekat prevođenja kontinentalnih pesničkih tradicija koji je kasnije proširio tako da obuhvati i Istok, odnosno Orijent. Sasvim u duhu britanskog imperijalizma tog vremena, svetskog tržišta u kom je učestvovao, i Geteove zamisli svetske književnosti (“Weltliteratur“), koja se, prema Bermanu (Antoine Berman) poklapa s pojavljivanjem svetskog tržišta (“Weltmarkt“). (Berman 2007, 55) Iako ovaj „grandiozni poduhvat“ (“grandiose design”) nije sproveo do kraja, ono što je postigao svakako je impresivno: objavio je sedam antologija nacionalnih poezija, rusku (u dva toma), srpsku, poljsku, mađarsku, češku, špansku, nizozemsku. (Smith 1886, 79; France 2008, 309) Zna se da je ugovarao i finsku i švedsku antologiju. Šafarik mu je predlagao da pogleda i dalmatinsku. Koleman misli da su se Englezi zabavljali neobičnošću jezika Bauringovih antologija, pitajući se šta li će sledeće prevesti (“What next?”, Coleman 1941, 453). Džered Sparks spominje da je Bauring najavio da će dostaviti primerak Finskih runa za North american review. U istom pasusu Bauringa naziva „osvajačem”, što ukazuje na prirodu Bauringovog interesovanja za narodnu i drevnu poeziju, kulturni imperijalizam. Čitavo semantičko polje je osvajačko: „Tako svaki kutak Evrope čini se da je predodređen da padne u njegove istraživačke ruke i da preda, na njegovu zapovest, skrivene zalihe književnosti. Književna zajednica u celom svetu radovaće se uspehu njegovih osvajanja.” (Sparks 1827, 356) Ovaj Sparksov komentar samo je primer kako se u prikazima prevoda narodnih pesama plasira neko od svojstava postojećeg kulturnog modela sveta, Evrope, nacije.
Obojica su želeli da napišu istoriju evropske, a možda i svetske književnosti.
Iako je želeo da napiše istoriju evropske književnosti, nije uspeo ni španske. “Enjoying the advantage of personal acquaintance with most of the eminent authors and poets of his time, he secured their assistance in his purpose (never fully carried out) of writing a history of the literatures of the Continent and giving translated specimens of the popular poetry, not only of the Western but also of the Oriental world.“ (Subotic, 1927a, 629) Câm Bauring u uvodu koji je napisao za Ancient Poetry and Romances of Spain eksplicitno kaže da je sastavio kratku istoriju narodnih pesama Španije (“popular poetry of Spain“): „Ja sam skicirao kratku istoriju narodne poezije Španije, u nastojanju da pratim promene koje su vanredni politički preokreti proizveli na književnost te interesantne zemlje; ali da budem iskren, što sam više čitao i što sam više razmišljao o predmetu, manje sam bio zadovoljan prikupljenim informacijama, ili dedukcijama koje je trebalo formulisati. Radije sam izabrao „lutanje u mraku“, nego da paradiram s nekoliko rukopisa koje sam bio kadar da prikupim iz ruševina – veličanstvenih ruševina – nekog drugog vremena“ (Bowring 1824, v). Predgovor, međutim, ne donosi pregled istorije, i veoma je kratak, svega četiri stranice za obimnu antologiju na preko trista stranica. Veoma je zanimljiva opaska o narodnoj poeziji: „Nastojao sam utvrditi postoji li ikakva popularna ili tradicionalna poezija, ali sam našao samo jedno delo, koje nema istorijski karakter.“ (Bowring 1877, 108) (“I endeavoured to ascertain whether there was any popular or traditionary poetry, but found only one piece, which had not an historical character.”) Pesama nije bilo.
Obojica su pisali o španskoj i srpskoj narodnoj poeziji, kao i o jeziku.
O paratekstovima i paratekstualnim narativnim strategijima
Uvodi, predgovori, beleške, glosari, pomoćni materijal koji prati tekst i dizajn korica mesta su dostupna prevodiocima za (re)pozicioniranje sebe, svojih čitalaca i drugih učesnika u vremenu i prostoru. (Baker 2006, 133; Chesterman 2016, 38). Ideologija se pokazuje, ne toliko u tekstualnim praksama prevođenja koliko u rekontekstualizaciji i upotrebi pratekstualnih sredstava poput gore navedenih, pomoću kojih se prevodu daje kontekst, okvir (Baker 2006). Prevodioci mogu da intervenišu u paratekstovima da usmere način na koji smo „mi“ čitaoci pozicionirani u odnosu na zajednicu prikazanu u izvornom narativu (Baker 2006: 134). „Paratekstovi su ona granična sredstva i konvencije, kako unutar tako i izvan teksta, koje čine deo složenog posredovanja između knjige, autora, izdavača i čitaoca: naslovi, predgovori, epigrafi deo su privatne i javne istorije“ (Genette 1997, 134).
Štaviše, kako tvrdi Salja, Španija koja je nekada bila imperijalna sila, centar sa sopstvenim periferijama, u XIX veku bila je podvrgnuta obliku indirektnog kulturnog imperijalizma kroz opise, putopise i prevode (Saglia 2009, 266).
Repozicioniranje učesnika
Repozicioniranje se odvija kako u paratekstualnom komentaru tako i unutar samog teksta. Opseg sredstava dostupnih za vršenje ove (re)konfiguracije pozicija je u principu otvoren (“open-ended“) (Baker 2006, 135).
Povodom Talfjinog predgovora iz 1825, u kom je sažela na 50 strana istoriju Srba iz Istorije Ugarskog carstva i susednih zemalja Johana Kristijana Engela (Johann Christian von Engel, Geschichte des ungarischen Reiches und seine Nebenländer, Halle 1801), Zoran Konstantinović kaže: “[...] svakako treba promisliti koliko se u ovom slučaju obistinjuju predstave, pre svega poststrukturalista, o tome da i uvodi i predgovori, primedbe pa čak i tekst s omota – čine jedinstvo sa tekstom. Upravo to jedinstvo u ono doba i jeste predstavljalo preduslov za uspeh kod publike.” (Konstantinović 2008, 157–158).
U prevođenju i tumačenju, učesnici se mogu (re)pozicionirati u odnosu jedni prema drugima i prema čitaocu ili slušaocu kroz lingvističko upravljanje vremenom, prostorom, deiksisom, dijalektom, registrom, upotrebom epiteta i raznim sredstvima samo-identifikacije i identifikacije drugih. Kumulativni, često veoma suptilni izbori u izražavanju bilo kog od ovih parametara omogućavaju prevodiocu ili tumaču da (re)konfiguriše odnos između ovde i tamo, sada o onda, njih i nas, čitaoca i naratora, čitaoca i prevodioca, slušaoca i tumača. Bilo u obliku paratekstualnog komentara ili promene u izražavanju bilo kog od ovih parametara unutar samog teksta, prevodioci i tumači mogu aktivno da preoblikuju neposredni narativ, kao i veće narative u koje je narativ ugrađen pažljivim prestrojavanjem učesnika (“careful realignment of participants“) u vremenu i društveni/politički prostor.“ (Baker 2006, 132)
Predgovori iz perioda koji je tema naše teze razlikuju se od prethodnih po tome što koriste kontekstualna objašnjenja, biografske skice, beleške, i što predstavljaju književnu kulturu kao lokus progresivne misli, ne zanimaju ih samo pesničke i jezičke vrednosti, već aspekti i moralni napredak (Benedict 1996, 23).
Uvodi
I Lokhart i Bauring su napisali uvode u svoje antologije, kao i brojne tekstove u časopisima koji funkcionišu upravo kako je opisano u ovoj strategiji. Kako kaže Salja: „Ipak, Lokhartova zbirka zaslužuje posebnu pažnju zbog svojih uvodnih zapažanja, proširenog promišljanja romansa i njihovog istorijskog i kulturnog konteksta koji razjašnjavaju poziciju prevodioca i urednika u aktuelnim naučnim debatama, definišu uslove za recepciju i asimilaciju ove vrste stihova u britanski kulturni kontekst i promoviše specifičnu konstrukciju Španije i njene kulture.“ (Saglia 2009). Videli smo primer približavanja Španije i Srbije u Lokhartovim prikazu srpske poezije.
„U predgovoru se Lokhart žali na zanemarivanje ovih pesama u samoj Španiji: iako je pažnja posvećena vrlo malim piscima, nijedan kritičar sposobnosti nije proučavao ’one starije i jednostavnije pesnike koji su bili zadovoljni izvornim inspiracijama kastiljanskog ponosa.“ (Jack 1964, 397–398).
Lokhart u uvodu prikazuje „istorijsku i književnu panoramu srednjovekovne Španije“ a zatim deli romanse na istorijske, mavarske i romantične.“ (Salja 2019, 92) smatra da se, „s obzirom na Lokhartove uvodne napomene, njegova antologija kreće daleko od pitanja jezičke ekvivalencije, metričke tačnosti ili proširenja idejnog fonda poezije na engleskom jeziku. Baveći se nekim od ključnih nacionalnih i međunarodnih pitanja s početka XIX veka, Lokhart prikazuje Španiju ne toliko kao zemlju zatočenu u dalekoj prošlosti ili kao predmoderno društvo osuđeno na propadanje i dekadenciju. Umesto toga, zbog svog transistorijskog, književnog i političkog pristupa, Drevne španske balade prelaze između prošlosti i sadašnjosti (“shuttles between past and present“) da bi osvetlile iberijsku naciju kao značajan deo današnje Evrope i centralnu komponentu u njenoj transnacionalnoj i transkulturalnoj slagalici.“ Predgovor Lokhartovim Drevnim španskim baladama zaslužuje posebnu pažnju zbog ocrtavanja geokulturne mape Španije, prošle i sadašnje, i njenog evropskog značaja. Oslanja se na istoriju, geografiju, lingvistiku, antropo-etnografiju i književnost da „napiše“ (“write“) Španiju i stoga pruži izuzetno širok i homogen prikaz jasnog ideološkog i političkog prizvuka. Kulturna orijentacija uvoda stavlja u perspektivu Lokhartovu uvodnu napomenu o zakašnjenju španskih naučnika i njegovo opravdanje konstrukcije ove kulture od strane stranih specijalista (“and his justification of foreign specialist constructions of this culture“). To ima prizvuk kulturne superiornosti (i kulturnog imperijalizma). (Saglia 2009)
Lokhart ne sumnja da su romanse drevne i intenzivno nacionalne kompozicije: „sasvim je izvesno da su Španci imali balade istog opšteg karaktera i na iste teme, u vrlo ranom periodu svoje nacionalne istorije“. Ova značajna izjava označava prekretnicu u uvodu koji se potom bavi kulturnim posebnostima Španije. Zaista, od ove tačke nadalje, uvod postaje rasprava o Španiji kao kulturnom sistemu koji treba ilustrovati i objasniti. U okviru ove šire agende, romanse su značajne ne samo zato što omogućavaju pristup srednjovekovnom nasleđu Španije, već i zato što su ključne za rekonstrukciju evropske srednjovekovne civilizacije, jer „čine daleko najstariju, ako ne i najveću, zbirku popularne poezije, pravilno tako nazvane, koja se može naći u književnosti svakog evropskog naroda“ (Lockhart 1823, 11).
Lokhart predstavlja balade kao duboko ukorenjene u geografskim i kulturnim uslovima srednjovekovne Španije, što ponavlja kada napominje da su u španskoj tradiciji istorijske balade brojnije od drugih vrsta jer predstavljaju „popularnu poeziju ponosne, nadmene, slobodne nacije koja se neprestano bori protiv neprijatelja različite vere i manira, ali ne manje ponosnih i ne manje ratobornih od njih samih“ (Lockhart 1823, xiv).
Orijentalne komponente španske srednjovekovne istorije i kulture su takođe od najveće važnosti. Jer, iako je nemoguće sa bilo kakvim stepenom sigurnosti reći u kojoj meri su španski jezik i književnost dužni istočnjačkim uticajima, ne može biti sumnje „da je veliki i izuzetan uticaj bio izvršen na špansku misao i osećanja – i, prema tome, na španski jezik i poeziju – prilivom orijentalnih plemena koja su sedam dugih vekova zauzimala najlepše provincije Poluostrva“ (Lockhart 1824, xv).
Ove primedbe pripremaju teren za dalja zapažanja o muslimanskoj dominaciji i civilizaciji u Španiji, njenoj integraciji različitih kultura i religija i počecima hrišćanskog vojnog otpora i ponovnog osvajanja poluostrva. Kada su ove teme obrađene, uvod brzo i pomalo neočekivano skreće sa fokusom na savremenu Španiju: “There is, indeed, nothing more natural, at first sight, than to reason in some measure from a nation as it is in our own day, back to what it was a few centuries ago” (idem, xviii–xix) Ali ovaj transistorijski komparativni pristup samo bi proizveo greške u slučaju zemlje kao što je Španija, jer je “the progress of corruption appears to have been not less powerful than rapid within the fabric of Spanish society” (idem, xix). „Skrećući tako pažnju na osobenu situaciju Španije u sadašnjosti, Lokhart poziva na pažljivo ispitivanje veza između savremenosti i prošlosti u ključnim fazama njenog istorijskog razvoja.“ (Saglia 2000).
Ova promena dovodi do toga da se početna rasprava o književnim karakteristikama romansi konvergira u kulturnu analizu Španije, jer vrednosti upisane u pesme su svedočanstvo njene prošle veličine i očita indikacija trenutnog opalog stanja nacionalnog karaktera. Savremene Špance opisuje kao “the most bigoted and enslaved and ignorant of Europeans”, a svega tri veka ranije situacija je bila radikalno drugačija, kada je „Kastilja bila kao slobodna kao što svaka nacija treba da bude“. Salja kaže da ovim indirektnim upućivanjem na istorijske, ali takođe u velikoj meri mitologizovane pojave, Lokhart u suštini torijevski postavlja „liberalnost starih Španaca“ (idem, xx) kao anticipaciju principa modernih nacionalnih država koji bi mogli da budu osnov za obnovu zemlje.
U ovom prikazu Španija postaje vidljiva kao geokulturna dimenzija uhvaćena između prošlosti i sadašnjosti. Na Lokhartovoj slici, drevni principi 'liberalnosti' koji su obećavali pozitivan kulturni i istorijski razvoj su u oštroj suprotnosti sa složenom evolucijom novije španske istorije, od tragedije Napoleonovih ratova do povratka apsolutizma 1814. i zlosrećne liberalne ustavne monarhije 1820–23. Nasuprot tome, romanse sadrže „najjači i najbolji dokaz“ prvobitne „liberalnosti“ Španaca (idem, xxi).
„Španci i Mavari živeli su zajedno u svojim selima ispod najmirnijeg neba i okruženi najlepšim pejzažima. Uprkos njihovim suprotstavljenim veroispovestima – uprkos njihovim suprotnim interesima – imali su mnogo toga zajedničkog.“ (Lockhart 1823, xxi–xxii) Ovaj duh mirne multikulturalne koegzistencije dodatno se pretvara u oblike interkulturne razmene. Jer, kako Lokhart primećuje, neke balade, „nesumnjivo mavarskog porekla“, komponovao je „Mavar ili Španac (često je veoma teško odrediti koji od njih), pevane su u seoskom zelenilu Andaluzije na oba jezika ali na iste melodije“. Salja kaže, „uprkos očiglednoj neverovatnosti andaluzijskog ’seoskog zelenila’, Lokhartove reči ocrtavaju idealizovanu sliku međurasne i interkulturne razmene uprkos dubokim kulturnim razlikama. Ova slika je očigledno u suprotnosti sa slikom savremene Španije rastrzane podelama između liberala i konzervativaca nasleđenih iz Španskog rata za nezavisnost. Osim toga, može se primeniti i na situaciju Britanije i Irske.
S jedne strane, Lokhart reorganizuje glavne komponente romantičarskih konstrukcija Španije i njene kulture, insistirajući na razlozima njene osobenosti, njenim razlikama od ostatka Evrope. Ipak, s druge strane, njegov uvod ne promoviše isključivo “othering“ Španije, jer romanse su sastavni i suštinski deo evropske kulturne dimenzije. Osim toga, njegov prikaz nema za cilj da smesti Španiju u daleku prošlost i da je predstavi kao predmoderno društvo ili zemlju nepovratno predodređenu za pad i dekadenciju. Umesto toga, Lokhartovo istraživanje srednjovekovne prošlosti Španije dovodi do neočekivanog ispitivanja njene sadašnjosti, gde su Iberijska nacija (“Iberian nation“) i njeni trenutni problemi deo savremenosti Evrope, a ne izolovani „zatvoreni sistem“ potisnut na drugu stranu na Pirinejima.
S jedne strane, nudio je bogat i homogen izbor španskih balada u skladu sa drugim savremenim kolekcijama proizvedenim u Nemačkoj i Francuskoj. Na taj način je čitaocima na engleskom jeziku omogućio pristup korpusu balada „nenadmašnog u Evropi po svom broju, snazi, uticaju, dramatičnosti i istinitosti“ (Entwistle 1939, 152, navedeno u Saglia 2009). S druge strane, njegov uvod je ponudio ono što je nedavno definisano kao primer „antikvarskog pristupa popularnoj kulturi, u skladu sa radom Voltera Skota na škotskim graničnim baladama“ (Pym & Style 2006, 263–4). Tačnije, Lokhartove uvodne napomene pružile su čitaocima tumačenje Španije kao višestrukog kulturnog kompleksa i tumačenje civilizacije ove zemlje koja je premostila jaz između srednjeg veka i ranog XIX veka. Proširujući svoj fokus sa romansi na širu panoramu geokulturnih pitanja, uvod predstavlja sliku Španije i njenih odnosa sa drugim evropskim tradicijama što čini Lokhartove Drevne španske balade primerom dalekosežnog procesa kulturne izgradnje iberijske nacije u Britaniji iz romantičnog perioda (“process of cultural construction of the Iberian nation in Romantic-period Britain“). (Saglia 2009)
Lokhartove uvodne reči Salja smatra eksplicitnim saopštavanjem namere da prisvoji (“appropriation“), asimiluje strane tekstove i njihove teme u kulturu engleskog jezika (“English-language culture“). Lokhart koristi reč „to furnish the English reader“.
Osim dve manje zamerke koje bi se mogle odnositi na preterivanje u vezi drevnosti ovih balada, kao i na mišljenje da su Mavri imali veći uticaj na ove balade nego što zapravo jesu, sve ostale informacije su uglavnom tačne i predstavljale su značajnu pomoć onima koji su želeli naučiti nešto više o španskoj književnosti. Lokhart zapravo pripada jednom veoma uskom krugu odabranih ljudi svog vremena koji su težili da španskim piscima obezbede veće priznanje među britanskom publikom.
Lang o Lokhartovom uvodu u zbirku: „Njegov predgovor je odličan prikaz razvoja španskog jezika, naroda i karaktera, a posebno insistira na viteškom i časnom karakteru neprijateljstva između Mavara i domaće rase.“ (Lang 1897, 315)
Za svaku baladu je dao „malu učenu belešku koja uključuje prvi stih i podatak o izvorniku“ (Rodríguez Palomero 245–246).
Za Bauringov uvod Subotić (1927a, 630) navodi da antologija sadrži i detaljan uvod sa ciljem da čitaoca upozna sa istorijom, književnošću, narodnim pesmama i običajima srpskog naroda, ali je on sam po sebi, bez obzira na pregršt informacija, ipak daleko od akademskog nivoa, a uz to praćen i mnogim netačnim navodima. Jedan od takvih navoda je, na primer, da različiti idiomi u slovenskom jeziku vode poreklo iz starog ili crkvenog slovenskog jezika koji je „sačinjen od mađarskog, bugarskog i srpskog jezika,“ pa kaže da bi bilo za očekivati da jedan „kompetentan slovenski učenjak“ („a competent Slav scholar“) zna da mađarski jezik nema nikakve lingvističke veze ne samo sa slovenskim jezicima, već i sa bilo kojim iz indoevropske porodice jezika. Stvar je u tome što Bauring nije bio stručnjak za slovenske jezike.
Vojislav Jovanović će burno reagovati na to što je u Britanskoj enciklopediji, u odrednici o Prosperu Merimeu, Bauring nazvan „kompetentnim slavistom”. Smatra da on nije slavista i da ga niko od kompetentnih slavista ne priznaje kao slavistu. Tvrdi da nije poznavao ni srpski ni ruski, jer nije umeo da pročita Vukovo pismo napisano na ruskom. Jovanović je 1908. godine od Bauringovog sina dobio dozvolu da transkribuje pisma koja je i objavio u Srpskom književnom glasniku (1908, 31–43). „Bauring ga jamačno nije mogao razumeti kako treba, kad se u pismu nalazi i jedan engleski prevod, od tuđe ruke, koji svakako nije Bauringov prevod, jer se u njemu Grim zove Grimhoff [...] dok je Džon Bauring vrlo dobro znao ko je Grim.” (Jovanović 1908, 36)
Talfj u svojim prevodima „precizno objašnjava prilike i pojmove iz narodnog verovanja. Na primer, pojmove kakvi su vila, kukavica, prokletstvo, uroci; pojmove vezane za narodne običaje, posebno za svadbe, kao što su svati, prikumak, stari svat, dever i čauš; specifične predmete koji su delovi ratne opreme, recimo čelenka, kalpak, buzdovan, kao i pojmove koji su vezani za socijalne običaje i socijalne ustanove, kao što su konjičke igre, krvna osveta, bratska zakletva, pobratimstvo. .. specifične predmete koji su delovi nečega, raznog oružja poput buzdovana, kao i pojmove vezane za socijalne običaje kao što su krvna osveta, pobratimstvo… Po načinu opisa svega može se zaključiti da je Talfjeva, shvatajući i prevodeći kulturne fenomene njoj nepoznatih kultura oprezno učila, postepeno ispitivala teren, povremeno ne uspevajući da ne iznese i divljenje i čuđenje. (Šubert 133, 136) „Pokušaj Talfjeve sastoji se u tome da razume strane kulture i da posreduje u njihovom prenošenju; ona čita putopise, istoriografske spise iz tog doba, ona pokušava da objasni istorijsku pozadinu nekih likova iz junačkih pesma (Rihter 2008, 45).
Prikazi
Prvi prevodi su neizostavno bili praćeni uvodnim tumačenjima, prikazima, osvrtima, kritikama i poređenjima koja su imala za cilj da prevode i narode približe britanskoj publici. Smatramo da analiza uvodnih tekstova i prevoda presudno doprinosi potpunijem sagledavanju njihovih veza, pre svega ako se ima u vidu da su uvodni tekstovi najčešće pregledi, odnosno pokušaji pregleda srpske i španske kulturne i književne istorije. Početna analiza je ukazala na postojanje unapred zadatih kulturnih modela Španije i Srbije kojima su prevodi i prikazi prilagođavani, poput stereotipa dobrog divljaka, varvarstva i despotizma, terra incognita ili egzotičnog prostora. Takođe, ukazala je i na činjenicu da su, Saljinim rečima, „odabir i oblikovanje kontinentalne poezije bili neodvojivi od sveobuhvatnih analiza istorije i politike Kontinenta od srednjeg veka nadalje. Te analize su sve imale ideološki pečat, te tako Lokhartove Španske balade nose pečat njegovog umerenog konzervatizma, a Bauringove militantnog liberalizma“ (Saglia 2019, x).
Tako, primera radi, anonimni autor članka objavljenog u reviji Monthly Review 1841. godine (422) kaže da ne može suditi o vernosti (“fidelity”) Lokhartovih prevoda jer ne zna španski, ali da može reći da poseduju nepogrešiv “genial flavour” (genijalan ukus) „što dovodi do stvaranja, ili bolje rečeno, upotpunjuje naše ideje o ljudima i godinama koje balade prikazuju, i o samoj španskoj baladi“ (ibidem). „Uvod putuje kroz istoriju balade Španije i ulazi u karakter poezije; a tu su i beleške, koje omogućavaju čitaocu da razume temu svake balade i na taj način shvati dobar deo karaktera drevne istorije Španije“ (ibidem).
U to vreme se formiraju i prvi časopisi, revije, žurnali, magazini i novine (“journal, magazine, review“). Odigrali su ključnu ulogu ne samo u promovisanju romantičarskih ideja, već i u građenju koncepta države-nacije (Anderson 2006). Dijego Salja ih do te mere smatra značajnim da svoju studiju iz 2019. godine posvećenu romantičarskim britanskim prevodima evropskih književnosti počinje razmatranjem značaja i uticaja periodike. „Prisvajanje i konstrukcija“ (“appropriations and constructions“) stranih književnosti počinje u periodici, u esejima, antologijama, i nastavlja se u dramskim delima, poeziji, i delimično romanu (Saglia 2019, viii). Salja ih, pored antologija koje su „odražavale ideološke poglede i političke agende svojih urednika“ smatra „glavnim kanalima, instrumentima uvođenja, predstavljanja i širenja stranih tekstova i autora, i promociju znanja o evropskim književnostima u kontekstu istorije i politike u Britaniji u romantizmu (Saglia 2019, x). Ono što je u narodnoj pesmi dokumentovano kao „istinito“ u štampi je tumačeno i propagirano.
Kao politička glasila, revije su odigrale veliku ulogu u formiranju britanskog javnog mnjenja prema događajima u Španiji, ali i na Balkanu. Budući da su veze Britanije i Španije u to vreme bile ne samo političke nego i vojne, logično je da je Španija kudikamo zastupljenija. Volter Skot, Džon Gibson Lokhart i Džon Bauring imaju ključnu ulogu u njihovom osnivanju i uređivanju i tesno sarađuju. Volter Skot je odbio da bude prvi urednik Kvorterlija. Bauring je bio prvi urednik Vestminsterske revije. Lokhart je gotovo četvrt veka bio urednik Blekvuds magazina i to po povratku iz Nemačke, a 1825. godine i urednik Kvorterlija. Časopisi i politika imali su ključnu ulogu u širenju znanja o poeziji naroda Evrope u šire. Primera radi, spomenimo da je u prvom broju “Vestminster rivju” objavljen Bauringov članak “Politika i književnost Rusije”. Bauring je bio urednik časopisa.
U novinama su se vodili „krvavi obračuni” (“debates más sangrientos”, Rodríguez Palomero 1993, 243). Zbog jednog takvog obračuna, u kom je u dvoboju stradao urednik Londonskog magazina, Lokhart je morao da se preseli u London (Brown 2020, 287; Rodríguez Palomero 1993, 245). Kako kaže Rodriges Palomero novinarsko rivalstvo bilo je isto što i političko (Rodríguez Palomero 1993, 245).
Posebno su, dakle, značajni prikazi prevoda narodnih pesama u periodici, koja u to vreme doživljava procvat, a koju su stručnjaci počeli da proučavaju u prvim decenijama XX veka (MacBeth 1935, 9).
U Britaniji su od posebnog značaja bili prvi magazin, vigovski Gentleman’s Magazine (1731), Bauring kaže da ga se seća, i torijevski Monthly Review (1749). Pola veka kasnije osnivaju se takozvane „Velike revije“, elitna i možda i najpoznatija i najuticajnija Edinburgh Review, koju je osnovala grupa mladih vigovaca 1802. i konzervativni oponent Quarterly Review (1809) (Saglia 2009, 35), da bi se suprotstavio liberalnoj politici Edinburga, posebno zbog stava u vezi sa španskim ratom. Urednici Edinburgh Review verovali su da je Francuska nepobediva i da će Španci biti poraženi. Za razliku od Edinburške, Quarterly je otvoreno izražavao netrpeljivost prema Francuzima u Španskom ratu za nezavisnost u kom je učestvovala i britanska vojska. Skot je bio toliko ogorčen na ono što je smatrao defetizmom Edinburgh Review da je otkazao svoju pretplatu. (Jack 1964, 12) Glavna razlika između Pregleda je prirodno proizilazila i iz činjenice da je Quarterly bio partijsko glasilo škotskih Torijevaca (Herman 1998, 306). Skot se nadao da će pružiti poštenu i nepristrasnu književnu kritiku, ali nije prihvatio da bude urednik. O ovome piše i Buseta.
Izdavač (Džon Mari) Lokhartove antologije španskih pesama takođe je bio Škotlanđanin, naturalizovan u Londonu od 1768. godine. Zajedno sa izdavačem Constable bio je suvlasnik Edinburgh Review, i 1809. počeli su da izdaju Quarterly. Izdavač je bio vrlo poznat a izdanje luksuzno. (Rodríguez Palomero 1993, 252)
Oba časopisa su promovisala takozvanu Kontinentalnu književnost, bavila se ocenom relevantnosti stranih dela, raspravljala o tradicijama iz kojih potiču, i redovno procenjivala njihov uticaj na nacionalnu književnost i kritiku (Saglia 2009, 36). Važnost doprinosa obe revije leži u njihovom preoblikovanju pregleda stranih dela u opsežna, duboka i raznolika istraživanja drugih kulturnih tradicija (Saglia 2009, 37). Fokusirali su se na određene strane tradicije, ne na sve, pošto su ih urednici i autori birali u svetlu njihove kulturne relevantnosti, kao i njihovog ideološkog i političkog značaja (Saglia 2009, 37). Obe revije su promovisale kosmopolitizam, Edinburg progresivni, a Quarterly konzervativni, i jačale su koncepciju nacionalne britanske književnosti kao zasebnog entiteta u odnosu na francusku i nemačku (Saglia 2009, 39). Quarterly je u prvom članku prvog broja, u februaru 1809. godine doneo pozamašan članak o kolekciji zvaničnih radova i dokumenata koji se odnose na Španiju, i pojačao ovaj aktuelni fokus na špansku književnost i aktuelne događaje zahvaljujući recenziji Voltera Skota o Hronici Sida Roberta Saudija. Skot je bio na čelu ideološke grupe, koja je od Quarterly, a zatim i Blackwood’s Edinburgh Magazine, osnovanog 1817. godine, napravila protivtežu uređivačkoj politici Edinburgh Review (Herman 1998, 306–307). Džon Lokhart, Skotov zet i biograf, kasnije je bio urednik Quarterly Review . Herman smatra da za razliku od svojih rivala iz Edinburgh Review, većina njih nije bila zainteresovana za politiku u konvencionalnom smislu. Želeli su da ponude svojoj publici novi način sagledavanja sveta, što je zapravo bio stari način: kroz sočivo običaja i poštovanja prema prošlosti, uključujući i nestajuće narodne običaje ruralne Škotske (“vanishing folkways of rural Scotland“). (Herman 1998, 306–307).
Slede rivalske New Monthly Magazine (1814), Blackwood’s (1817), London Magazine (1820), čiju čitalačku publiku većinom čine pripadnici srednje klase, i utilitaristički, radikalni (Bentamov i Bauringov) Westminster Review (1824). London Magazine donosi veliki broj književnih prikaza stranih književnosti. Blackwood's Magazine se odlikuje usmerenošću na škotsku kulturu. Edinburgh Review je bila poznata po temama od važnosti za nacionalnu politiku i po britkoj kritici. Za nas posebno važno jeste to što donosi veliki broj članaka o udaljenim imperijama, stranim zemljama od strateškog značaja za Britaniju. (Curran 2010, 127–152) Uglavnom su Edinburgh Review i Quarterly Review, sa svojim ogromnim tiražima, davali ton politici ranog devetnaestog veka. (Hilton 2013, 197) Vrlo često su recenzije knjiga pisane anonimno, ali je njihov sadržaj bio neumoljivo pristrasan (“implacably partisan“). Kako navodi Hilton, Hazlit je za osnivača Quarterly Review, Giforda, rekao da je „nevidljiva veza koja spaja književnost i policiju“.
Iako Centralna i Istočna Evropa nisu bile među njihovim centralnim interesima, časopisi kao što su North American Review u SAD i Athenaeum, Westminster i Foreign Quarterly Review u Britaniji, posvetile su dosta prostora ovom nepoznatom materijalu (“unfamiliar material“). Obično bi knjizi prevoda prethodili izvodi (“extracts“) u novinama. (France and Haynes 2006, 309–310).
Prestiž revija je bio veoma veliki. One su bili glavni kanali diskusije. Ponekad je njihov uticaj bio uporediv sa uticajem samog parlamenta.
Poslednjih godina sve je veće interesovanje naučnika za periodiku i periodičnu kritiku ranog devetnaestog veka. (MacBeth 1935, 9)
Pored svog izuzetnog doprinosa Blackwood's Magazine od 1817. pa do kraja tridesetih godina XIX veka, Lokhart je bio urednik i dao ogroman doprinos i konzervativnim novinama The Quarterly Review u periodu između 1825. i 1853. godine. Već smo spomenuli da je zbog svog britkog i bespoštednog, neki bi rekli i otrovnog kriticizma, postao je poznat po nadimku „škorpion”. Posebno su poznati njegovi napadi na Kitsa i Šelija (Rodríguez Palomero 1993, 245). Pod pseudonimom “Z” “escribió los ataques más duros que jamás hayan pasado a la historia de la crítica literaria romántica. Sus críticas fueron tan venenosas que se le adjudicó el sobrenombre de “The Scorpion”. (Rodríguez Palomero 1993, 245) Posebno je napadao Kitsa, možda mu time čak ugrozio i zdravlje. Zatim preuzima da uređuje The Quarterly Review i uređuje ga do pred sam kraj života. Napustio je uredničko mesto godinu dana pre smrti. (Rodríguez Palomero 1993, 244). Napisao je preko stotinu prikaza za Quarterly (MacBeth 1935, 12).
Bauring je od 1825. bio prvi urednik Benatamove Westminster Review (France and Haynes 2006, 511), koji je 1823. osnovao Bentam da bude glasilo „Filozofskih radikala“.
„Treba zabeležiti da Bauring, pored sveg svog interesa za književnost, nije uzeo u svoje ruke književni, nego politički deo lista“ (Jovanović 1908, 32).
Bauring na poziciji urednika daje svoj veliki doprinos njegovom uspehu, a u to vreme među filozofskim radikalima bila su i velika imena tog doba poput Džejmsa i Džona Stjuarta Mila (James and John Stuart Mill). (Bowring 2014). Bauring je prvenstveno bio autor političkih članaka, a naročito su interesantni i njegovi prilozi vezani za radikale u Finskoj, mađarsku poeziju, i druge književne sadržaje. (Bowring 1877, 9)
Godine 1826. neki od starih Bentamovih prijatelja su vršili pritisak da Bauring bude otpušten, jer je njegova grčka kreditna afera uticala i na urušavanje reputacije časopisa. Sâm Mil je čak insistirao kod Bauringa da se povuče, a on će, bez naknade, jer mu plata nije bila potrebna kao Bauringu, voditi časopis. Ipak, zahvaljujući postojanoj Bentamovoj podršci, Bauring je napravio dogovor s pukovnikom Peronetom Tompsonom (Perronet Thompson) da uloži u magazin i postane partner, a da on sam ostane na mestu urednika. Mil je ovim stavljen pred svršen čin, što je lično smatrao uvredom i odlučio da više ne piše za žurnal. (Bowring 2014)
U to vreme ga Nil (Neal) opisuje kao „najužurbanijeg među najužurbanijima i najljigavijeg“ i kritikuje ga kod Bentama, ali ovaj sve to ignoriše u korist čoveka koji je po njemu imao tako različite kvalitete u odnosu na svoje kritičare. (Bowring 2014)
Bauring o radikalima koji su pisali za Vestmisntersku reviju: “The Westminster Review was the first attempt, and a thoroughly successful one, on the part of a body of men known as "the philosophical radicals" to find a voice.“ (Bowring 1877, 65)
„The Westminster Review created a great sensation, both in the political and the literary world. Moto je bio" The greatest good of the greatest number." (Bowring 1877, 67–68) Praktično Lokhart Blackwood''s Magazine “at once recognised the advent of a new power“.
Sa osnivanjem North American Review 1815. u Bostonu, novi duh ušao je u Novu Englesku (Voigt 1913, 15). Godine 1842, gotovo dvadeset godina nakon objavljivanja prevoda španskih drevnih pesama na engleski, Tereza Albertina Luiza fon Jakob (Talfj) piše prikaz Lokhartovog prevoda u North American Review i kaže da Lokhartov prevod u Engleskoj uživa veliku popularnost. (Talvj 1842, 421).
Bauring je o španskoj književnosti pisao u nekoliko navrata. Godine 1820, objavljuje prvi od tri članka pod naslovom „Poetical Literatures of Spain“ u Retrospective Review. Drugi i treći izlaze 1821, odnosno 1822. godine. „Bauringovi članci u Retrospective Review bili su ono što Ričard Hičkok opisuje kao „prva tri poglavlja najranije istorije španske književnosti na engleskom”. Oni su uključivali prevode ranih kastiljskih pesama kao što je Sid, opise provansalskih trubadurskih pesama i engleske prevode španskih izdanja mavarskih dela Hosea Antonija Kondea, španskog izučavaoca arapskog jezika sa kojima je Bauring bio upoznat. (Bowring 2014, 26) U periodu između 1823. i 1824. objavio je osam članaka pod nazivom Spanish Romances. Pesme o kojima Bauring u njima govori nisu samo romanse. (Buceta 1933, 64) Ričard Hičkok (Richard Hitchcock) Bauringove članke opisuje kao: „tri prva poglavlja najranije istorije španske književnosti na engleskom.“ (navedeno u Bowring 2014).
Takođe, godine 1820. izlazi i njegov članak „Spanish Literature and Language“ u The London Magazine, kao i veoma zanimljiv putopisni tekst posvećen stanju religije i književnosti u Španiji „Observations on the State of Religion and Literature in Spain made during a journey through the peninsula in 1819“, u časopisu New Voyages and Travels. Godine 1823. piše drugi članak „Spanish Romances“ za The London Magazine.
Bauring u prvom broju tek osnovanog The London magazine 1820. godine piše o španskoj književnosti i jeziku: „Imena najboljih i najslavnijih španskih pisaca jedva da su poznata u Engleskoj, čak i onima koji poseduju mnogo književnih informacija i imaju želju da steknu više. Pošto je bavljenje stranom književnošću generalno deo našeg plana, a sadašnja situacija u Španiji takva da će ta zemlja biti predmet još većeg interesovanja nego što je do sada bila, nameravamo da povremeno dajemo obaveštenja o njenim poznatijim piscima, i možda neće biti zgoreg da ih propratimo (“to preface“) sažetim prikazom formiranja i negovanja njihovog jezika.“ (Bowring 1820, 516)
Godine 1827. Bauring piše o srpskoj narodnoj poeziji članak za London Magazine. Iste godine i Lokhart svoj. Imao je svest o tome da postoji veoma bogata narodna poezija Evrope i da ju je potrebno objaviti. Članak o srpskoj narodnoj poeziji zaključuje ovako: „Nadamo se da će upotreba ove poezije dovesti do njenog objavljivanja i mislimo da beleške i ilustracije trebalo da prate stihove. Neke od manjih srpskih pesama su veoma lepo prevedene nedavno u časopisu, a iz tog kraja takođe možemo očekivati dalje napore na ovom polju koje je dovoljno široko da zaposli, i dovoljno bogato da nagradi, mnoge radnike“. (Lockhart 1827, 82) Ovo ne treba da nas zavara, Lokhart misli na dalja istraživanja u narodnoj evropskoj peoziji. Navodi zatim da ako bi bile prevedene, ili kako on indikativno kaže “added to the English library” irske i skandinavske balade u dogledno vreme “we should be in a condition to take a more comprehensive view of the popular poetry (strictly so called) of the various nations of Europe during the middle ages, than had hitherto been attainable” (Lockhart 1827, 32).
Lokhartov poduhvat su bile ipak Horae. O veličini Lokhartove ambicije jasno govore Lokhartovi pokušaji da objavi sabrana dela pod nazivom Horae svih nacionalnih književnosti. Ta zamisao nama je podrška hipotezi da je kulturni model Britanije kao imperije imao i svoju indirektnu kulturnu komponentu.
Lokhart je postao urednik Blekvuds magazina 1817. godine. Blackwood’s je osnovan 1817. u Edinburgu kao Edinburgh Monthly Magazine. Osnovao ga je Vilijam Blekvud (William Blackwood), vlasnik prodavnice antikvarnih knjiga. Od sedmog broja nosi ime Blackwood’s. Fue el órgano escocés del partido tory. (Rodríguez Palomero 1993, 252) Ono što je svakako neosporno je da će tokom osam godina koje je proveo u Blekvudsu (1817–1825) dati veliki doprinos, kako u pisanju, tako i njegovoj ranoj, flagrantnoj istoriji (“flagrant early history“). Naime, veza sa ovim magazinom će imati po njega veoma ozbiljne posledice, od kojih će najbitniji biti fatalni dvoboj između njegovog prijatelja Kristija (Christie) i Džon Skota (John Scott). Njegovo poznanstvo sa Skotom započelo je ubrzo nakon pridruživanja Blekvuds magazinu, a 1820. godine Lokhart se oženio Skotovom ćerkom, Sofijom. (MacBeth 1935, 12)
Od te godine počinju da izlaze takozvane Horae nacionalnih književnosti, eseji u nastavcima. Kako kaže Salja (47–49), „zahvaljujući svojoj uglavnom mesečnom izlaženju, časopisi su bili u privilegovanoj poziciji da beleže prolazne kulturne i političke pojave. U isto vreme, sa ciljem da obezbede konsolidovano i trajno znanje, često su razvijali serije eseja o određenim temama. Tako, umesto dugačkih dela usredsređenih na jedno ili ponekad dva ili tri strana dela, časopisi su nudili niz kraćih dela o različitim aspektima stranih književnosti, kao i skupove eseja koji se fokusiraju na jednu književnu tradiciju. Blacwood’s je proizveo inovativnu varijaciju ovog drugog tipa u svojoj seriji Horae. U slučaju književnog Horae, latinska denominacija identifikuje klasičnu tradiciju kao nadređenu modernoj književnosti. Takođe, pozivajući se na latinski kao nekadašnji lingua franca evropske nauke, naslov serijala vraća se na pojam književne republike, dajući na taj način određenu meru kohezije šarolikom nizu skandinavskih, hispanskih, škotskih, danskih italijanskih i nemačkih Horae.“ Danske su počele da izlaze 1820, italijanske 1825 (MacBeth 1935, 163).
Španske Horae Hisapanicae počinju da izlaze odmah posle nemačkih, 1820. Nemačke izlaze od trenutka kada Lokhart postaje urednik, od 1817. Španske su sadržale verzije španskih romansi i prikaze. U prvom tekstu je objavljeno sedam, u drugom dve, u trećem tri (Blackwood's 6:481, 7:259, 8:359, (MacBeth 1935 41). Prve i druge su Lokhartovi prevodi, treće verovatno nisu, jer ih nije objavio kasnije u antologiji. Makbet kaže i da im je stil sasvim drugačiji. Prva je objavljena u februaru 1820, i posle kraćeg prekida, serijal se nastavlja 1825, ali sada posvećen umesto baladama, dramskoj književnosti, predstavljajući Servantesa i Lopea de Vegu. Iako ovi potonji članci nisu Lokhartovi, oni su nastavak tradicije koju je on započeo (MacBeth 1935).
Što se tiče Lokhartovog zalaganja za promociju strane književnosti u Britaniji, smatra se da postignuće nije pratilo njegovu ambiciju. Govoreći o Kalderonovim delima, avgusta 1822. piše u Blekvuds magazinu: „Nama je palo u zadatak da prvi podignemo za engleske čitaoce zavesu sa postojećih nemačkih i danskih pozornica, španskih i švedskih, (a mogli bismo lako reći i francuskih i italijanskih), za koje podjednako nedostaje poštovanje i razumevanje.” Njegovo postignuće Makbet opisuje kao “the petty done, the undone vast”. Smatra da je kao književni erudita (“the cosmopolitan in literature that Lockhart undoubtedly was“) i čovek sa znanjem stranih jezika mogao učiniti daleko više (MacBeth 1935, 164).
Salja (2019, 87) smatra da se u Lokhartovom interesovanju za špansku književnost stapaju nacionalna i transnacionalna perspektiva, konzervativna germanofilija Bleksvudsa, i Šlegelovo divljenje prema španskom romantičnom spoju patriotskih i religioznih, katoličkih osećanja. “Thus, Ancient Spanish Ballads stems from a combination“ (87).
Salja ih odlično razlikuje. Za razliku od Bauringove zbirke španskih drevnih pesama, posvećene ne samo romansama već i drugim oblicima „drevne” poezije, koja ne sadrži dobar uvod u književni, kulturni i istorijski značaj rane španske poezije, Lokhartova zbirka predstavlja “a different scholarly and cultural operation, specifically concerned with the romances, their contextualization and interpretation”. (Saglia 2009).