Skip to Content

Talasi prevođenja i interesovanja

Videli smo već da kritičari razlikuju faze prevođenja kako španske, tako i srpske narodne poezije. Uglavnom se slažu da je prevođenje sa španskog i srpskog na engleski jezik bilo veoma slabo pre romantizma, kao i da nakon romantizma ponovo jenjava i da su posebno bile prevođene balade. Brajant (Bryant 1973/2015, 23) kaže da je na njih već u prvoj deceniji devetnaestog veka bila usmerena značajna pažnja, što pokazuje broj prevodilaca i prevoda koji su se pojavili do 1810. godine. Najmanje osam autora je do tada objavilo svoje verzije romansi, da bi pokrenuli tok engleskih prevoda koji će se nastaviti gotovo bez prekida sve do današnjeg vremena.“ 
Subotić kaže da je prošlo skoro dvadeset godina između prevoda srpskih narodnih pesama na engleski i njihovog ponovnog spominjanja u članku “The Servians and their Songs”, objavljenom u maju 1845. godine u Chambers’s Edinburgh Journal (1932, 250).
Prvi pomeni
U prvu fazu svrstavamo prevode nastale da „služe kao paralela ili poređenje sa engleskim baladama“ (Bryant 1973/2015, 23), i prevode koji ilustruju običaje naroda, uglavnom u putopisima. Persijevi i Pinkertonovi prevodi spadaju u ovu kategoriju.
Prvi zabeleženi prevodi španske romanse su iz 1765. godine. Objavio ih je Tomas Persi (Thomas Percy) u antologiji Ostaci stare engleske poezije. Već i sama ova činjenica govori u prilog „kolonizujuće“ britanske paradigme: španske romanse (zapravo umetničke mavarske na narodnu) među ostacima stare engleske poezije, a da nas utisak ne vara, govore i reči samog Persija. Uključio ih je u antologiju, „kao primer starog španskog manira, koji veoma podseća na naše stare engleske bardove i minstrele“ (Watkin–Jones 1937). Sintagma iz naslova „engleska poezija “, nalazi opravdanje u činjenici da je sva poezija na engleskom jeziku, jer dolazi s Britanskih ostrva i kolonija. U jednom pismu Vilijamu Šenstonu (William Shenstone), Persi o svom projektu govori i kao o imperijalnoj potrazi za plenom iz Velsa, Irske i Zapadnih Indija, pa kaže ‘thus shall we ransack the whole British Empire’. Ovaj stav oslikava englesku verziju kulturnog nacionalizma. 
Prva pesma je data i u originalu, na španskom ("Río verde"), druga je data samo na engleskom “Alcanzor and Zayda”. Obe su mavarske, iz kolekcije Peresa de Ite, o kojoj ćemo govoriti kasnije.
Godine 1781. Džon Pinkerton (John Pinkerton) objavljuje prvo izdanje Odabranih škotskih balada (Select Scottish Ballads), a zatim 1783. i drugo, a među pesmama se nalazi i čak šest, većinom mavarskih, balada (Bryant 1973/2015, 25, Umphrey 1945, 480). Osim već uočene zanimljivosti da se među odabranim škotskim nalaze španske balade, postoje još dve. 
Konsultovali smo drugo, prošireno izdanje iz 1783, i u njemu našli svega četiri balade (romanze), dok se dodatne dve, Persijeve, samo spominju. Od četiri zatečene balade jedna je ona koja se nalazi u putopisu Fransisa Kartera. Druga dodatna zanimljivost je da je Pinkerton 1802. godine pisao o Srbiji u svojoj knjizi Moderna geografija. Taj podatak navodi Vojislav M. Jovanović u Engleskoj bibliografiji o istočnom pitanju u Evropi. Isto kao i Persi, i Pinkerton kaže da „španske romanse imaju veliku sličnost u ovom kao i u drugom pogledu sa škotskim baladama“ (1783, 32). Osim Persija i Pinkertona, taj narativ potvrđuju i kritičari XX veka. Godine 1945. Džordž Amfri, ugledni naučnik i profesor na Univerzitetu u Vašingtonu, u uvodu u prvi deo svoje studije posvećene španskoj baladi na engleskom jeziku, kaže da ne iznenađuje što su mnogi engleski pesnici osetili neodoljivu potrebu (“felt the urge”) da prevedu španske balade na engleski, budući da liče na engleske narodne balade „po ljudskosi i dramskoj neposrednosti“ (Umphrey 1945, 479). Brajant prevode ocenjuje kao „neprihvatljive sa stanovišta vernosti njihovim modelima“ (Bryant 1973/2015, 26)
Iako je, dakle, neobično što se u prvoj polovini XVIII veka nije pojavio prevod nijedne španske balade na engleski, i dalje stoji zaključak koji je Džordž Amfri izneo još 1945. godine, a to je da „nijedan istraživač još nije osporio izjavu Ficmorisa Kelija da dva prevoda u Ostacima daju Persiju pravo da se rangira kao pionir na putu kojim su potom išli Lokhart i Gibson“ (Umphrey 1945, 479 – 480).
Putopisi
Uz prevode, prateće predgovore i prikaze u časopisima, putopisi donose prve pomene i prevode narodnih pesama i odlučujuće određuju intelektualni horizont britanske javnosti. Upravo u putopisima se nalaze prvi pomeni i prevodi srpskih i španskih balada, to jest narodnih pesama. Putopisna literatura je „postala jedan od značajnih izvora u kojima su zastupnici teorija o primitivnoj poeziji tražili potvrde za svoje ideje.“ Pokazano je da škotski primitivisti koriste ili se pozivaju na skoro sto onovremenih i ranijih putopisaca (Kostić 2014, 370–385).
Opšte je poznato da je „Hasanaginica“ prvi put objavljena u originalu i prevodu na italijanski jezik 1774. godine u prvom tomu putopisa Škotlanđanina Alberta Fortisa sa putovanja po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia, Venezia, 1774) na koje je Fortis krenuo 1771. godine. Pesma je objavljena da ilustruje običaje Morlaka. Bila je veoma cenjena. Prvi prevod Putovanja po Dalmaciji na engleski jezik (Travels into Dalmatia) objavljen je 1778, ali „Hasanaginica“ nije bila prevedena. Ostaje neobjašnjeno međutim, zašto je upravo iz engleske verzije ispušten tekst „Hasanaginice“.
Inače, baš te godine rodio se Volter Skot, prvi prevodilac „Hasanaginice“ na engleski jezik, i Herder objavljuje svoje oglede o poreklu jezika, i time „izaziva takvo oduševljenje čitalaca da se za nekoliko meseci pojavio veliki broj zbirki i prevoda narodnih pesama“ (García Bravo 2011).
Godine 1777. objavljen je putopis Fransisa Kartera (Francis Carter) sa putovanja od Gibraltara do Malage (A Journey from Gibraltar to Malaga); sadržao je jednu mavarsku baladu “Ocho a ocho y diez a diez”. Kaže da su Španci od Mavra naučili da čuvaju svoju istoriju u romansama, i da su te romanse, tokom šest vekova u kojima je Španija bila „pod vojnim varvarstvom“, bile najbolja i gotovo jedina istorija koju su imali“ (Carter 1780, 343). Pesmu je našao, baš kao i Persi, „u maloj španskoh knjizi o građanskim ratovima u Granadi“ (idem, 342).
Zanimljivo je da se kao prvi Saudijev prevod navodi upravo ova Karterova romansa, koju je Saudi uključio u svoj putopis u pismima The Letters Written during a Short Residence in Spain and Portugal, objavljen 1797. godine (Bryant 1973/2015, 26).
Jasno je uočljivo da prve španske pesme dolaze iz zbirke Peresa de Ite, i da donose „mavarske“, tj. orijentalne teme, i sukobe na međi. O zbirci ćemo kasnije govoriti s više pojedinosti, u poglavlju o izvornicima. 
U putopisima se formira i prostor „nepoznate zemlje“ (“terra incognita“). Edmund Klark, čija su Pisma o španskoj naciji (Letters concerning the Spanish Nation) objavljena 1765, žali se u prologu zbog opšteg nedostatka informacija o Španiji. Uticaj putopisnih narativa na razumevanje i recepciju španske književnosti zaslužuje posebnu studiju. (Briesemeister 1984, 288–289) Isto možemo reći i za Srbiju. Kostić (Kostić 2014, 370–385) piše o britanskim putopisima i kaže da uglavnom potiču ili od diplomata i njihove pratnje na putu za Carigrad i druge turske gradove ili tajnih obaveštajaca. „Ova druga grupa se naročito počinje javljati tridesetih godina XIX veka, kada je zbog suparništva velikih evropskih sila, zaoštrenog proširenjem međunarodnog uticaja Rusije i sve većim izgledima na raspad Turskog carstva, područje Balkana dospelo u žižu interesovanja britanske spoljne politike. Poseban razlog zbog kojeg je Srbija mogla biti zanimljiva u tom pogledu bilo je mišljenje, koje se često moglo čuti, da joj predstoji vodeća uloga u budućim političkim zbivanjima na Balkanu.“
Mislimo da bi komparativne studije putopisa mogle biti korisne. To izlazi iz okvira teze i ostaje kao naša preporuka i plan za buduća istraživanja. Pogotovo njihov potencijal da, kao i prevođenje, „mapiraju“, upoznaju i kontrolišu druge kulture. Takođe, njihov potencijal za isticanje sličnosti i razlika. Pisci su često uživali u pisanju o egzotičnim lokacijama zbog prilike koju im je to pružalo da se kritički osvrću na Britaniju. Strane zemlje, stvarne ili zamišljene, mogle su poslužiti kao eksperimentalni prostori za zamišljanje novih mogućnosti za društvo ili sebe (Sussman 2013). Kao što je Meri Luiz Prat (Mary Louise Pratt) napisala o naučnim i topografskim prikazima Afrike iz osamnaestog veka, „pejzaž je opisan kao nenaseljen, neposednut, neistorizovan, nezauzet čak ni od strane samih putnika“ (idem). U Engleskoj je, inače, postojao običaj da se članovi aristokratskih porodica po završetku školovanja šalju na takozvano „veliko putovanje“ (Grand Tour). „Sličnosti između prevođenja i putopisa su višestruke. Kao i prevodioci, i putopisci postaju sredstvo za prenošenje zapažanja iz inostranstva nazad kući, za prelazak granica i pokretanje nekog oblika intelektualnog saobraćaja“ (Stark 1999, 144). Među piscima koji su putovali u Španiju i vratili se sa romantičmnim opisima zemlje bili su lord Bajron, Džordž Borou i Ričard Ford (Martínez del Campo 2015, 10).
Sa svoje strane vlada Velike Britanije je informacije o Srbiji pre 1837. dobijala preko svojih diplomatskih predstavnika u Carigradu i od mnogobrojnih putopisaca koji su tih decenija posećivali Srbiju i Balkansko poluostrvo. Ostavili su dragocena svedočanstva o Srbiji, političkim prilikama, privrednom stanju, kulturnom razvoju, tradiciji (Rastović 2000, 46–50).
Uzorci
U prvom talasu javlja se interesovanje za balade radi njih samih; odnosno „njihovu lepotu i umeće prevodilac je cenio, i to uvažavanje dovelo je do prevoda različitih vrsta u zavisnosti od ukusa pojedinca“ (Bryant 1973/2015, 23). Buseta (Erasmo Buceta) dodatno konstatuje veoma značajnu stvar, a to je da su u drugoj fazi prevođene individualne romanse, odnosno još nije bilo sistemskih pokušaja objavljivanja zbirki (Buceta 1927–30, 315). Salja podvlači da su „za razliku od svojih „kontinentalnih kolega“, britanski pisci i istraživači počeli da prevode španske romanse na mnogo nepravilniji i manje organizovan način (Saglia 2009). „Brojni pesnici tokom veka okušali su se u španskim baladama, mada nijedan od njih nije u velikoj meri“ (France & Haynes 2006, 435). „Već u prvoj deceniji devetnaestog veka na njih je bila usmerena značajna pažnja, što pokazuje broj prevodilaca i prevoda koji su se pojavili do 1810. Najmanje osam autora je do tada objavilo svoje verzije romansi, da bi započeli tok engleskih prevoda koji bi se nastavio gotovo bez prekida sve do današnjeg vremena.“ (Bryant 1973/2015, 23). 
Što se španskih balada tiče, možemo reći da se talasi dele na pre Lokharta i Lokharta. A što se srpskih tiče, na pre Bauringa i Bauringa. 
U Skotovo vreme još ne postoji veliko interesovanje za srpsku narodnu poeziju, koje počinje tek dvadesetih godina XIX veka. „Srpska narodna poezija, koja je u XIX veku izazvala veliko interesovanje književnih krugova širom Evrope, bila je vrlo malo poznata u Engleskoj u prethodnim vremenima” (Kostić, 2014, 368)
Skotovom prevodu španske romanse prethodilo je nekoliko prevoda na engleski, brojni prevodi na nemački. A sami engleski prevodi prethodili su francuskim i nemačkim (Bryant, 1973).
Pre Lokharta je, dakle, bilo više sporadičnih prevoda španskih balada kao što su: “Gentle River and Alcanzor” i “Zayda”, koje je preveo episkop Persi (Bishop Percy); Džon Hokam Frereova (John Hookham Frere) balada koju je Lokhart kasnije preveo pod nazivom “The King of Arragon”, kao i neke delove The Poem of the Cid; Bajronova verzija balade koju je naslovio “A Very Mournful Ballad on the Siege and Conquest of Granada”; i nekoliko balada koje je preveo Saudi (Southey). Dve balade je preveo sâm Skot. Njegove prevode iz Sida Kolridž je opisao kao „neuporedive“. (Ian, 397–398).
Prvom talasu pripadaju Skotov i Grinšildsov prevod „Hasanaginice“, Skotov prevod španske romanse “Los fieros cuerpos revueltos”, zatim prevodi Saudija, Frerea, Luisa (M. G. Lewis) i Bajrona. (France & Haynes 2006, 435) Kad se ovako nabroji, zvuči kao da je prevoda bilo mnogo, odnosno značajno više nego srpskih. No, iako jeste za očekivati da ih bude više, nije ih bilo mnogo više. Naime, prevodioci su ili međusobno preuzimali verzije, ili uopšte nije bila reč o prevodima romanse, a sve novo što bi dodali a da se već nije našlo negde, dolazilo je uglavnom iz knjige Peresa de Ite, Don Kihota i Pesme o Sidu.
Volter Skot je „Hasanaginicu“ preveo 1794. godine, kako ćemo kasnije pokazati (iako se smatra da ju je preveo malo kasnije, 1798). Grinšildsov prevod je objavljen 1800. godine, kao „morlačka pogrebna pesma“ (“A Morlachian Funeral Song, On The Death Of The Illustrious Wife Of Asan Aga. From The German of Goethe“) u knjizi Selim and Zaida: With Other Poems. Skotov prevod španske romanse objavljen je tek 1823. u Lokhartovoj antologiji, što je daleko bolje u odnosu na prevod „Hasanaginice“ koji je objavljen tek u XX veku. U godinama Španskog rata za nezavisnost, Skot je napisao, dakle, pesmu Vizija don Rodriga, 1811. godine, o kojoj ćemo govoriti tek u trećem delu teze. 
Tih godina španskim romansama počinje da se bavi i Saudi, koji se, pored mnogih drugih stvari, i redovno dopisivao sa Skotom. Bilo bi za očekivati da je zaista preveo veliki broj romansi. Od ličnosti povezanih sa engleskim romantizmom, Robert Saudi je bio daleko najprijemčiviji za iberijske kulture (Pym & Style 2008, 261). Saudi je ponovo otplovio za Portugaliju 1800. s namerom da prikupi materijal za pisanje istorije te zemlje, vratio se u Englesku 1801. i nastanio u Lejk Distriktu, gde je njegova biblioteka u Kesvik Holu, sastavljena od 14.000 tomova, sadržala i zbirku portugalskih i španskih tekstova, verovatno jedinstvenih u Engleskoj. Godine 1803. objavio je prevode Kamoisovih pesama, ali su se njegova interesovanja ubrzo okrenula na drugu stranu. (Pym & Style 2008, 261).
Osim što je 1797. godine Saudi preneo Karterovu pesmu u svojim Pismima, znamo još i da se u literaturi tvrdi da je preveo šest romansi, međutim, nema sasvim jasnih, odnosno usaglašenih naznaka za svih šest gde se mogu naći, niti kada su tačno objavljene. Šasta Brajant o tome ne govori ništa, ne navodi te podatke ni u indeksu prevoda i prevodilaca na kraju studije. Spominje svega jednu konkretnu baladu, za koju nismo sigurni da ulazi u ukupan zbir, i to prevod romanse „Abenamar, Abenamar“, koju je Erasmo Buseta pronašao u Tiknorovim rukopisima poklonjenim bostonskoj gradskoj biblioteci (Bryant 1973/2015, 178). Reč je takođe o romansi iz knjige Peresa de Ite. Smatra se da ju je preveo pre 1808. jer je rukopis te godine poklonio (Buceta 1924, 490). Pored ove, Buseta je našao i prevod umetničke romanse “No con azules tahalíes“. 
Iako Amfri Saudiju posvećuje čak nekoliko pasusa, pre svega reči kritike zbog toga što se nepovoljno izražavao o španskim romansama, ne daje podatke o tome ni gde, ni kad, ni koje balade je preveo. U hronologiji prevoda koju daje u članku za 1808. godinu kaže da je Saudi preveo šest balada u raznim vremenima (“at various times”, 1945, 480). Navodi još da je preveo umetničku romansu Loss of Alhama (idem, 487), koju niko drugi ne spominje. 
Pored dve balade, od kojih je jedna umetnička a druga iz knjige Peresa de Ite, Saudi je objavio prevode tri romanse u beleškama svoje Hronike o Sidu. To su “La mañana de San Juan“, “Paseábase el Rey moro“, i “Moro Alcaide, Moro Alcaide“ (Buceta 1924, 330). Buseta kaže da „zaslužuje posebnu pažnju zbog svojih orijentalnih karakteristika, posebno poređenja Granade sa nevestom (idem, 332). Spomenimo na ovom mestu da su u Hronici objavljeni i Frereovi prevodi „romansi“. Buseta kaže za njegove prevode da nije reč o romansama već o odlomcima iz Pesme o Sidu (idem, 491). 
Zanimljivo je i da su i Skot 1811. i Saudi 1814. godine napisali tematske pesme o don Rodrigu (i dopisivali se u vezi sa tim), poslednjem gotskom kralju kog su Mavri pobedili. A još je zanimljivije da Buseta za Skotovog (1811) i Saudijevog (1814) don Rodriga kaže da su u pitanju prevodi (“the legend relating to the last of the Gothic Kings was translated by Walter Scott […] and Southey”, kurziv je naš), što nisu. 
Nismo sigurni da li u ukupan zbir ulazi i jedan nedovršen prevod šaljive romanse (više o tome u Buceta 1924, 490; Bryant 1973/2015, 26). 
Dijego Salja kaže nešto sasvim neočekivano u odnosu na druge kritičare pre njega. Kaže da je Saudi uradio priličan broj prevoda, ali ih je objavljivao samo odvojeno i povremeno u časopisima kao što je The Morning Post. (Saglia 2009; 2019, 85). Međutim, zaključujemo da ovde nije reč o prevodima narodne, već adaptacijama umetničke poezije (videti Saglia 2019, 193–194). Saudi je proveo neko vreme u Lisabonu i Španiji. Preveo je, veoma slobodno, pesme Keveda, Lopea de Vege i Luisa de Leona (Pym & Style 2008, 261). Dakle, Salja i ne spominje njegove prevode romansi.
Da se Saudiju nisu sviđale španske romanse već romanse Peresa de Ite, jasno je kao dan. Kaže u predgovoru Hronike o Sidu da su „španske romanse precenjene u Britaniji i da su svakako i na svaki način inferiorne u odnosu na engleske (navedeno u Buceta 1924, 488). U jednom pismu Skotu nje apisao “Very, very few of the Spanish ballads are good.” (Buceta 1919, 330). Skot će mu u prikazu Hronike ovo zameriti, kako ćemo videti kasnije. Dakle, zadržavamo se nešto duže na Saudijevim prevodima s željom da odgovorimo na pitanje s početka teze: zašto nije preveo portugalske i španske romanse, a poznavao je i Španiju i Portugaliju i njihovu književnost. Ovo bi mogao biti odgovor – nije ih cenio. 
Šasta Brajant kaže da je Saudi pesnik od koga se moglo mnogo očekivati, ali čiji prevodi „leave something to be desired“ (Bryant 1973/2015, 26). Amfri za njega kaže da je „najveće razočaranje od svih prevodilaca balada“ (Umphrey, 1945, 486). Kritikuje ga što je koristio asonantsku rimu, prateći original. 
Da zaključimo raspravu o Saudiju, ističemo da je 1808. godine, kada počinje Španski rat za nezavisnost i borba protiv Napoleona, Saudi objavio svoju Hroniku o Sidu (Chronicle of the Cid) na osnovu španskih srednjovekovnih hronika. Značajna nam je jer je Skot 1809. napisao prikaz o Hronici za The Quarterly Review u kom je ponudio Saudiju romansu koju je mogao da uključi u svoju hroniku i učini je boljom. Za tu Skotovu romansu se i dan-danas misli da je prevod romanse „Ese buen Cid Campeador – que Dios en salud mantenga“, a nije. U pitanju je Skotova originalna pesma, kako ćemo kasnije pokazati.
Metju Gregori Luis je u gotskom romanu iz 1808. The Monk: A Romance, koji obrađuje pseudošpanske teme, objavio prevod jedne karolinške balade. Preveo je sve skupa šest balada, i to onih koje su drugi već bili preveli. Bajron je 1818. objavio prevode tri već prevedene romanse “En las torres de Alhambra”, “Moro alcaide, moro alcaide”, “Paseábase el rey moro”. Salja za Luisove i Bajronove prevode kaže da su “handful“, i da su “occasional poetical exercises“ (Saglia 2009).

Drugi talas
U drugom talasu nastaju prve, uslovno rečeno, opšte antologije. Buseta izdvaja Lokhartovu i Bauringovu zbirku kao autentične zbirke. Od trenutka kada je Saudi objavio svoje stihove, proći će nekoliko decenija pre nego što iberijski stih bude dosledno preveden u engleskim stihovima. Lokhart i Bauring su ubedljivo otvorili put samouverenijem poetskom glasu (Pym & Style 2008, 264). Sveobuhvatnije i paratekstualno složenije publikacije pojavile su se 1820-ih sa Ancient Spanish Ballads, Historical and Romantic Džona Gibsona Lokharta (1823), i Ancient Poetry and Romances of Spain Džona Bauringa (Saglia 2009) Bauringova antologija se ne bavi isključivo romansama, već i drugim drevnim poetskim formama, i posvećena je lordu Holandu. Salja konstatuje Bauringov stav da značaj balada leži u njihovom statusu istinski nacionalnog stiha i smatra da je Lokhartova „kulturna operacija“ (“cultural operation“) bila drugačija od Bauringove. Zanimalo ga je da romanse kontekstualizuje i interpretira. (Saglia 2009)

Drugi talas i Nemačka
Ono što je malo koji kritičar do sada primetio, ili makar jasno istakao, jeste da su između prvog i drugog talasa prevođenja objavljene nemačke antologije, i to Depingova španska i Talfjina srpska. Što se tiče srpske poezije, „Drugi talas interesovanja romantičarske Evrope za srpsku narodnu književnost počinje od trenutka kada je 1814. i 1815. Vuk Stefanović Karadžić započeo sistematsko objavljivanje srpskih narodnih pesama” (Suvajdžić 2014,135), odnosno njihovih prvih prevoda na nemački. A što se tiče španske, taj talas počinje onda kada se Deping iznervirao i objavio antologiju jer u Španiji to niko nije učinio. I tačno je, tek u trećoj deceniji XIX veka Španac Agustin Duran kreće da radi na sistematizaciji španskih romansi. Lokhart je, eventualno, mogao znati za njegov rad, ali očigledno nije znao. Lokhart kreće sa prevođenjem tokom 1820. (MacBeth 1935, 40)
Smatramo da drugi talas ima direktne veze s nemačkim uticajem. To dobro sumira Makbet: „U svakom slučaju, među Englezima je bilo malo opšteg interesovanja za španske balade pre ili u vreme Lokharta. Bilo je nekih prevoda, ali su gotovo bez izuzetka bili izolovani i razbacani. Očigledno je da je jedini veći napor u prevodu španskih balada pre Lokharta uložio Tomas Rod, koji je 1812. objavio dvadesetak verzija; vrlo neupadljivih, međutim, i malo primećenih od strane stručnjaka. Svi ovi raštrkani ili inferiorni pokušaji mogli su dati malo inspiracije Lokhartu u poređenju sa onim što se moglo naći u Nemačkoj u to vreme. Postoji dobar razlog za razmišljanje da je Depingovu zbirku, u kojoj je pronašao originale gotovo svih balada koje je preveo, doneo iz Nemačke kada se vratio iz tamošnje posete 1817. godine (MacBeth 1935, 38, 40). Te godine je objavljena i Depingova, nemačka antologija španskih romansi. Lokhart je znao španski jezik već pri kraju koledža, ali je njegovo interesovanje za španske balade najverovatnije podstaknuto velikim interesovanjem za njih u Nemačkoj (MacBeth 1935, 39; Umphrey 1945, 487; Saglia 2019, 85–86).
Sam Lokhart kaže u uvodu (1823, vi) “By far the greater part of the following translations are from pieces which the reader will find in Mr. Depping´s Collection.” Za srpsku narodnu poeziju Dejvid Lo u svojoj knjizi o Kraljeviću Marku (1922, 190) kaže da je Lokhart nesumnjivo prevodio s nemačkog: „Primerci dati u Pregledu dovoljno su dobri da se poželi da ih je bilo više. Očigledno se zasnivaju na Talvjovoj nemačkoj verziji i iako nije tako navedeno, prevodilac je verovatno bio sam Lokhart.“
Jedno Skotovo pismo Saudiju, iz aprila 1819, u kome opisuje kako je došao do Depingove kolekcije, takođe govori u prilog činjenici da ju je dobio od Lokharta, mada ga u tom pismu ne imenuje lično, već kaže da je kolekciju dobio od prijatelja koji je nedavno bio na Kontinentu. (MacBeth 1935, 40) Ovaj odlomak spominje i Buseta.
Talfjin prevod Vukove pesmarice objavljen je taman iste godine kada i Lokhart i Bauring pišu o svojim prevodima, odnosno godinu dana pre nego što Bauring objavi svoje. 
Pouzdano znamo da su na objavljivanje Bauringovih srpskih pesama uticali Talfjini nemački prevodi Vukove pesmarice objavljeni 1826. godine. Što se tiče španskih balada, Bauring je originale preuzeo iz prva dva toma zbirke Cvetnik starih kastiljanskih rima (Floresta de la antigua poesía castellana) Nikolasa Bol de Fabera (Nicolás Böhl de Faber) objavljenog u Hamburgu 1821, odnosno 1823. godine. 
Nemački uticaj je višeslojan. U pismu koje je Jovanović objavio 1908. Vuk upućuje Bauringa na Kopitara u vezi sa pesmama. Kopitar se dopisivao s Bauringom, „i izgleda da mu je bio poslao mnoge ispravke, dopune i komentare njegovog engleskog prevoda, naročito njegovog uvoda). Jovanović je video Bauringov lični primerak antologije, i uz brojne ispravke stoji tekst „kao što me izveštava G. Kopitar“. (Jovanović 1908, 40) Podsetimo se na ovom mestu da je Talfj takođe dostavljala svoje prevode upravo Kopitaru, a od njega je i saznala da se Bauring interesuje za srpske pesme (navedeno u Jovanović 1908, 41) „Ne treba da sumnjate da je vaše zanimanje s tim predmetom od najvećega interesa za mene, i da ćete me beskrajno zadužiti ako mi budete poslali vaše prevode” (Talfj, navedeno u Jovanović 1908, 41). Bauring je Talfj poslao svoju antologiju (Jovanović 1908, 43).
Dakle, možemo zaključiti da su špansku i srpsku narodnu poeziju sistematično prevodili isti prevodioci, kako u Nemačkoj, tako i u Engleskoj, Džon Gibson Lokhart i Džon Bauring, kao i da se među prvim prevodiocima nalazi slavni Volter Skot. Takođe, da je interesovanje raslo. Buseta zaključuje svoj prikaz faza rečenicom: “Vense, pues, en este resumen, las líneas de un crecimiento normal” (1924, 316). I naposletku da izvornici imaju veze sa Nemačkom, odnosno da su posredovani nemačkom kulturom u najširem smislu. 

Prevodi i prikazi u Americi
Iako prevodi u Americi izlaze iz okvira teze, koristimo napise u člancima koje je objavila Talfj kako o srpskoj, tako i o španskoj narodnoj poeziji, kada se udala i preselila za Ameriku, posebno članak iz 1834, „Historical View of the Slavic Language in its various Dialects“ objavljen u The Biblical Repository, zatim prikaz četvrte Vukove knjige Slavic Popular Poetry objavljen u North American Review 1836, kao i članak iz 1842. o španskoj narodnoj poeziji, a nakon objavljivanja drugog izdanja Lokhartove španske antologije, objavljen takođe u The North American Review. Napominjemo da i te kako treba istražiti direktan uticaj Nemačke na prevode u Americi. Od članaka objavljenih u Americi posebno izdvajamo članak Džareda Sparksa (Jared Sparks), “Servian Popular Poetry”, objavljen takođe u The North American Review, u oktobru 1827. godine. 

Talasi istraživanja
Sekundarnu građu čine studije prevoda objavljene u španskoj, engleskoj i srpskoj stručnoj literaturi iz kasnijeg vremena, uglavnom s početka XX veka i na prelazu iz XX u XXI vek. Možemo, dakle, govoriti i o tri faze sekundarne literature, s tim što je prva faza ujedno i primarno bitna za našu tezu. 
Drugi talas čine studije s početka XX veka, vek kasnije od „zaokreta ka kulturi“, s tim što je on intenzivan u trećoj deceniji. Tu spadaju pokušaji da se sakupe činjenice, napravi sistematizacija prevoda, da se prevodi pronađu, popišu i ocene. 
Prvi naučnik koji se ozbiljno bavio prevodima romansi na engleski bio je Erasmo Buseta. Bavio se pre svega prevodima koji nas zanimaju, u prvoj trećini devetnaestog veka objavio je nekoliko članaka u periodu između 1919, kada piše o Saudijevom prevodu dve španske balade, preko 1926, kada dopunjuje informacije o Lokhartovim prevodima, i 1930, kada piše o sveobuhvatnijim „preliminarnim napomenama za proučavanje engleskih prevoda romansi u prvoj trećini XIX veka, pa do 1933, kada dopunjuje informacije o prevodima Džona Bauringa. U to vreme Gilbert Makbet (Gilbert MacBeth) piše studiju posvećenu Džonu Gibsonu Lokhartu i njegovim prevodima, John Gibson Lockhart: A Critical Study (1935). Negde u isto vreme kada Vojislav M. Jovanović piše o Skotovom izgubljenom prevodu i Džonu Bauringu kod nas, Škotlanđanin Džejms Ficmoris-Keli (James Fitzmaurice-Kelly) piše o špansko-engleskim književnim vezama. 
Slede članci Džordža Amfrija iz 1945–1946. godine u kojima donosi „istorijski pregled“ (“historical survey“) španske balade na engleskom. Španski Vuk Karadžić, Ramon Menendes Pidal, govori o recepciji španskih romansi u Velikoj Britaniji 1953. godine u poglavlju „Neoclasicismo, romanticismo, realismo. El Romancero estimado fuera del mundo hispano“ u dvotomnoj studiji posvećenoj hispanskom, hispansko-portugalskom, američkom i sefardskom romanseru. Slede članci i studije (doktorska disertacija) samog Šaste Brajanta, koji konstatuje da su to, „dakle, jedine do sada opsežne studije španskih balada u engleskom prevodu. Očigledno je da postoji velika sloboda za dalje aktivnosti u ovoj oblasti. Najpotrebnije su, čini se, komparativne studije i dalja identifikacija superiornih prevoda. Kao što je ranije navedeno, količina materijala koji je na raspolaganju za ovu svrhu je iznenađujuće velika.“ (Bryant 1963, 296) Šasta Brajant spominje i navodi doktorsku disertaciju do koje nismo uspeli da dođemo. 
Prevodima srpskih pesama na engleski kod nas su se bavili Dragutin Subotić, Svetozar Koljević, Veselin Kostić, Vojislav M. Jovanović, Branko Momčilović, Boško Suvajdžić, Nenad Tomović. 
Prvi o Bauringovim prevodima govori, koliko je nama poznato, Vojislav M. Jovanović u članku „Džon Bauring i srpska narodna poezija“ iz 1908. godine. O prvim prevodima govori Dejvid Lou 1924. godine, zatim Fidler (Hermann Georg Fiedler) 1927. Bave se prevodom „Hasanaginice“. Međutim, prvi Subotić sistematizuje informacije o prevodima srpskih narodnih pesama na engleski jezik, i to u isto vreme kada i Buseta o prevodima španskih, prvo u člancima iz 1926. i 1927, zatim u studiji Yugoslav Popular Ballads: Their Origin and Development, objavljenoj 1832. u Kembridžu. Sledi Vladeta Popović, koji piše članak o Bauringu 1938. godine. Zatim, Artur Pruden Koleman (Arthur Prudden Coleman) i njegov članak o Bauringu i poeziji Slovena, objavljen u Americi 1941. godine, i Sovin članak o Bauringu i poeziji Slovena objavljen dve godine kasnije. Zatim, brojne temeljne studije Svetozara Koljevića, među kojima posebno mesto zauzima rad „Osnovni pravci anglosaksonskog interesovanja za našu narodnu poeziju“ iz 1975. i studija Ka poetici narodnog pesništva. Strana kritika o našoj narodnoj poeziji iz 1982, kao i Veselina Kostića, koji 1972. piše studiju o kulturnim vezama između jugoslovenskih zemalja i Engleske, a 2014. između Srbije i Engleske. Godine 1984. piše o pomenima naše narodne poezije u engleskim izvorima pre 1821. godine, 1998. o ulozi Fortisa i škotskih pokrovitelja. Osamdesetih, devedesetih godina o Bauringu, Krouliju i jugoslovensko-britanskim kulturnim vezama piše Branko Momčilović. Nenad Tomović je 2022. godine objavio članak o Bauringovom prevodu pesme „Dioba Jakšića“ na engleski jezik. 
Za recepciju prevoda srpskih narodnih pesama u Nemačkoj posebno nam je bila značajna studija Talfj i srpska književnost i kultura, u izdanju Vesne Matović I gabrijele Šubert. Za recepciju prevoda španskih romasni na nemački jezik, studija članak Ditriha Brizemajstera „La recepción de la literatura española en Alemania en el siglo XVIII“ objavljen u Nueva Revista de Filología Hispánica 1984. godine.
Podudarnosti su svuda. Isto kao što su tridesete godine XIX veka bile obeležene prevodima i napisima o prevodima španskih i srpskih narodnih pesama, i tridesete godine XX veka obeležene su sistematizacijom znanja o prevodima. Osim gorenavedenih, zanimljivo je istaći da je Stouki 1926, dakle iste godine kada Subotić i Buseta objavljuju svoja prva zapažanja, objavio značajnu knjigu o nemačkom uticaju na britanski romantizam, German Influence in the English Romantic Period 1788–1818, koja je doživela brojne prikaze u časopisima. 
Iste godine (1829) u Americi se pojavljuju prvi prevodi španske romanse i prvi prikaz prevoda srpskih narodnih pesama.
Zatim, Ranke (Leopold von Ranke) objavljuje 1843. prvo izdanje prikaza Otomanske i španske imperije u XVI i XVII veku, a 1847. prvo izdanje istorije Srbije. 
I kasnije podudarnosti kao da pozivaju na jedno dublje komparativno istraživanje motivacije da se piše o prevodima kod nas i u Španiji (a možda i šire). Primera radi, o dvojici junaka tipično opevanih u britanskom romantizmu, kralju Rodrigu i Karađorđu, u isto vreme pišu Rodžer Rajt (Roger Wright) „The ‘Rey Rodrigo’ Ballads“ (1991), i Veselin Kostić, „Karađorđe u engleskim izvorima prve polovine XIX veka“ (1992). A da i ne govorimo o trećem talasu istraživanja kada su s jedne strane Menendes Pidal, a s druge Albert Lord i Milman Pari sakupili i teorijski obradili pesme iz usmene tradicije. Kako kaže Suvajdžić: „Sledeći talas interesovanja učene Evrope i sveta za srpsku narodnu (epsku) poeziju dolazi sa probuđenim interesovanjem za tzv. „homersko pitanje“ i za problem nastanka junačkog epa, od Ilijade i Odiseje do naših dana. Pitanje da li je Ilijadu ispevao jedan pesnik ili je spev nastao redakcijom usmenih starogrčkih narodnih pesama u nauci je, naime, poznato kao „homersko pitanje“. (Suvajdžić 2014, 141)
Dok se u drugom ciklusu u literaturi uglavnom još prikupljaju i klasifikuju i opisuju tehničke informacije o prevodima i prve potonje ocene prevoda, u trećem se, upravo zahvaljujući novim akademskim interdisciplinarnim studijama kulture i prevođenja, pažnja poklanja preispitivanju romantizma, kao i fenomenima izmaštavanja geopolitičkih prostora poput Iberije, Ruritanije, Balkana, Orijenta, i – same Evrope. Bez razumevanja evrocentrizma i posledičnih raznovrsnih fobija XIX veka, teško je razumeti zašto su srpska i španska narodna pesma tako dobro prihvaćene u Nemačkoj, a zatim i u Engleskoj u trećoj deceniji XIX veka. Treći talas čine radovi nastali pod uticajem studija kulture i studija prevođenja s kraja XX i početka XXI veka. Tu spadaju studije koje se bave tumačenjem romantizma iz ugla imperijalizma i kolonizacije maštom.
U fokusu romantičarskih studija u Velikoj Britaniji danas su: intertekstualne reference između prosvetiteljskih i romantičarskih tekstova, širi pogled na složenu političku scenu u Britaniji nakon Francuske revolucije koji objašnjava tenzije između odbrane tradicije i poziva na veću slobodu, širok spektar razlika i sličnosti između nemačke idealističke filozofije posle 1780. i britanskih odgovora na nju, interakcije skoro svih objavljenih žanrova sa časopisima i novinama koji su ih neprestano prikazivali od osamnaestog do devetnaestog veka, izdavačka delatnost i publika, itd. (Curran 2010, 25)
Baladični, daleki, misteriozni prostor međe na kom se, poput Vukovih „pesama na međi“, mešaju epski i lirski elementi, i gde neka neumorna pletisanka plete i para sliku ratnika, oslobodilačkog divljaka nežnog srca, postao je predmet studija španske i balkanske tradicije ili njihovog centra (Evrope). Tako Dijego Salja 2000. godine piše o Poetskim zamcima Španije: britanskom romantizmu i oblikovanju Španije (Poetic Castles of Spain: British Romanticism and Figurations of Iberia), Vesna Goldsvorti 1998. o Izmišljanju Ruritanije i imperijalizmu mašte (Inventing Ruritania: The Imperialism of the Imagination), Marija Todorova 1997. o Zamišljanju Balkana (Imagining the Balkans), Džerald Delanti 1995. godine o Izmišljanju Evrope (Inventing Europe: Idea, Identity, Reality). Adamovski 2005. godine piše o evro-orijentalizmu i „the Making of the Concept of Eastern Europe“. Džoslin Almejda (Joselyn M. Almeida) uređuje monografiju posvećenu Romantizmu i anglo-hispanskom imažizmu (Romanticism and the Anglo-Hispanic Imaginary) 2010. godine. Posebno je značajna i uticajna studija Benedikta Andersona (Benedict Anderson) Zamišljene zajednice (Imagined Communities: Reflections on the Origin and Spread of Nationalism), objavljena 1983. i značajno prerađena 2006. godine. U studiji iz 2019. godine posvećenoj romantičarskim prevodima evropskih književnosti u Britaniji od 1815. do 1832. Dijego Salja navodi da se savremene studije posvećene romantizmu sve više široko bave temom „kosmopolitskih veza britanske književnosti i kulture na početku devetnaestog veka“. (Saglia, 2019, vii) Dakle, tema ove teze je očigledno veoma aktuelna. Reč je o kritičkoj debati koja se razvija i koja ima još toga da ponudi („developing critical debate“). (Saglia 2019, vii) Tome u prilog idu i reči Vesne Matović i Gabrijele Šubert, koje u svom predgovoru zborniku radova iz 2008. godine Talfj i srpska književnost i kultura kažu: „Multikulturalni aspekti prevođenja, koji u sebe uključuju i multijezičke i multinacionalne aspekte, mogli bi biti prošireni i analizama prevoda koji su nastali u drugim evropskim centrima na osnovu stranog – nemačkog predloška, uključujući i na njima zasnovanu sličnu ili drugačiju sliku Srbije i njene kulture, koncipiranu u zavisnosti od specifičnosti istorijskog trenutka.“ (Šubert i Matović 2008, 12) S posebnim zadovoljstvom konstatujemo da u prilog tome ide i činjenica da su na nedavno održanoj konferenciji Književne i kulturne interferencije između književnosti na srpskom i na engleskom jeziku (Literary and Cultural Interconnections Between Serbian and Anglophone Literature) na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu 2021. godine čak tri referata bila izložena na temu Srpske narodne poezije u prevodima na engleski jezik, a od toga dva direktno na temu Bauringovih prevoda. Možda je to početak nekog novog talas. 
Španskim prevodima srpske književnosti u periodu između 1930. i 1990. godine bavi se Aleksandra Mančić Milić u knjizi Preverzije. Nama je studija značajna zbog metodološkog pristupa obradi teme. 
Tema izmaštavanja očigledno je među glavnim temama novih studija romantizma. Pored nje i uticaja periodike na književnost, savremene studije bave se i temama koje se nama u ovoj disertaciji jasno izdvajaju kao značajne: vezom između prosvetiteljskih i romantičarskih tekstova, kompleksnom političkom situacijom u Velikoj Britaniji nakon Francuske revolucije, tenzijama između haosa revolucije, slobode i tradicionalnog reda i ćudljivosti izdavačkog posla i publike (Curran 2010, 26). Romantičarska krilatica unity in disunity koja je i danas lema Evropske Unije (“unity in diversity“), ogleda se u svim procedurama izmaštavanja. 
I dok se studije bave zasebno Srbijom, Španijom, poluostrvima, Evropom i Orijentom, centrom i pojedinačnom periferijom, verujemo da će naša disertacija doprineti sagledavanju komparativne slike šire izmaštanog prostora Španije i Srbije, koji nije nužno kulturnoistorijski ili geopolitički, ili oba zajedno, već i ekonomski prostor koji nije liberalan i slobodan.
Poput Dijega Salje, smeštam svoju studiju u okvir savremene kritike o međunarodnim i kosmopolitskim karakteristikama britanskog romantizma dok razmatram njegove glavne kritičke i interpretativne kategorije – međujezičko prevođenje, „kulturno prevođenje“ i prisvajanje (Saglia 2019, 123)
Teza stvara prostor i da se otvore još neka, možda neočekivana pitanja i smernice daljeg istraživanja, ili kako kaže Salja (Saglia 2019, vii–viii), „dijaloga“, s tim što je već sada izvesno da bi dijalog ipak morao biti širi od onog koji on postavlja u najnovijoj studiji romantičarskih prevoda u Velikoj Britaniji iz 2019. godine pod nazivom Evropske književnosti u Britaniji, 1815–1832: Romantičarski prevodi, gde ističe da će se isključivo baviti odnosnom britanske i kontinentalne književnosti jer „uprkos rastućem interesu za druge kulturne oblasti poput Afrike i Istoka, veze sa Evropom bile su nesumnjivo najčešće, o njima se naširoko i produktivno raspravljalo.“ U studiji ne spominje prevode sa srpskog, odnosno ne prepoznaje njihov značaj ni individualno ni komparativno. To nije novo, značaj prevoda srpskih pesama u Lokhartovom životu i radu nije prepoznao ni Makbet, ne spominje ih. 
To prevođenje pruža šansu da se ustanovi da li su kulturni modeli primenjeni u prevodu i propratnim tekstovima isti jer dolaze iz istog izvora, ili se razlikuju u zavisnosti od jezika s kog se prevodi, odnosno poezije određene zemlje. Rečeno jezikom prevodilačkih studija, da li su „odomaćeni“ (“domestication“) u skladu s pretpostavljenim metanarativom, ili su pak zadržali svoje nacionalne osobenosti.